Obitelj na dlanu

Ne možemo odustati


U ovoj zemlji ljude se gužva i baca, a ja bih trebala uredno baciti smeće u koš, kao što sam cijeli život radila...? Ne. Više ne. Međutim...

Piše: Danijela Blažeka

   Trg bana Jelačića, srijeda prijepodne. Uobičajena gužva. Sjedim i čekam tramvaj. Do nogu su mi vrećice s netom kupljenim voćem i povrćem, a u ruci papir u koji je još do maločas bilo umotano pecivo. Zgužvala sam ga i bacila pogled za najbližom kantom za otpatke. I nije baš tako blizu. Obično takvo sitno smeće, ako nema koša u blizini, pospremim u torbicu i bacim kod kuće. No ovaj je papir zamrljan pekmezom i ima sitnog šećera u njemu, a ne da mi se sada ustajati i sa svim vrećicama ići do kante da bih ga bacila u nju. Vratila sam pogled na zgužvani papir, a onda otvorila ruku i pustila ga da padne na tlo.

Radi ljudi

   Kao da je jučer bilo, i dandanas sjećam se tetrapaka od soka koji mi je pao na tlo prije više od 30 godina, dok sam se s bratom vozila na biciklima po svom naselju u Novom Zagrebu. Moj sedmi razred osnovne škole, subotnje jutro. Vozimo se parkiralištem, tada još polupraznim (tek 90-ih ona će se napuniti automobilima). Na jednom parkirališnom mjestu stoji kontejner za smeće, otvoren. Skrenula sam prema njemu, u ruci mi prazan tetrapak soka koji sam taman ispila. I... koš! No bicikl mi je poskočio na pukotini u asfaltu i tetrapak je, baš za inat, udario u rub kontejnera i pao izvan njega.

   Oko kontejnera za smeće obično ima smeća koje je ispalo, prosulo se, papirića i tko zna čega sve još ne, često ima i koja lokva tekućine neugodnog mirisa. No oko tog kontejnera bilo je čisto. Ljudi čiji je to bio ulaz vodili su računa o tome kako bacaju smeće i da prostor oko kontejnera bude uredan. A ja sam se sada na taj njihov red i trud nabacila otpatkom, jedinim koji je sada ležao na tlu pored kontejnera. Te su mi misli prošle glavom u sekundi. Nalazila sam se već 20-ak metara dalje, no zakočila sam, stala i okrenula bicikl.

   "Pa nećeš se valjda vraćati?!", viknuo mi je brat.

   Odvezla sam se biciklom natrag, sišla s njega, uredno gurnula nožicu za stajanje, otišla do tetrapaka i bacila ga u kontejner. Potom sam se vratila do bicikla i ponovno se odvezla k bratu koji je stajao i gledao me pa smo nastavili vožnju.

   Tek kasnije, kod kuće, rekao mi je da me je jedan stariji čovjek vidio kako se vraćam do kontejnera i upitao ga jesam li mu sestra te nas oboje toplo pohvalio. Rekao mi je da se nikad nije osjećao ponosnije. No ja to nisam napravila radi pohvale ili zato što me netko gledao. Napravila sam to radi ljudi koji su se trudili držati red i čiji trud nikad ne bih omalovažila. To je ono čemu sam i svoju djecu učila.

U našoj zemlji...

   A sada je pred mojim nogama, na tlu, ležao zgužvani papir, smeće koje sam svjesno bacila.

   Zašto ne? U našoj zemlji trud generacija ljudi koji su živjeli prije nas rasprodaje se u bescjenje strancima, samo da bi netko negdje u tom lancu rasprodaje pospremio koji postotak od nje u svoj džep – a mi svi to dopuštamo i "gledamo svoja posla". Iz naše zemlje ljudi bježe svake godine u desecima tisuća, a mi uporno biramo stalno iznova one iste ljude na vlast koji su nas i doveli u takvo stanje. U našoj zemlji sve njezine moralne i druge vrijednosti polako se, ali sigurno, zatiru od tih istih ljudi koje stalno iznova biramo – i svi mi u tome im držimo svijeću svojom šutnjom. A najčešće i ne samo šutnjom. U našoj zemlji ljudi koji su je svojom krvlju branili tonu u depresiju i bolesti i ubijaju se od očaja dok istovremeno oni koji su je napadali i koji su je desetljećima držali pod svojom čizmom doživljavaju svoju punu rehabilitaciju – i nikom ništa. U našoj zemlji od zadaha ulizica, kukavica, podmuklica, karijerista i poltrona svih boja i godišta ne može se više disati... a sve to ide pored nas i s nama, sve češće i sve više ravnodušnima. U našoj zemlji nitko više ne cijeni ničiji tuđi trud, zato što nitko više ne cijeni njegov vlastiti trud. U našoj zemlji čovjek nije više vrijednost, nego birač kojeg treba kratkotrajno iskoristiti, radnik kojeg treba što bolje nagaziti, kupac kojeg treba prevariti, prodavač ili poslodavac kojeg treba opljačkati, bolesnik koji je samo izvor zarade za beskrupulozne zdravstvene menadžere, dijete koje je vrijedno samo ako ga se može ideološki preodgojiti... U našoj zemlji čovjek više nema vrijednosti. A kako bi je onda imao bilo čiji trud?

Radi moje i vaše djece

   Gledam onaj papir na tlu. Još donedavno podignula bih ga. Još donedavno osjetila bih grižnju savjesti što uneređujem prostor oko sebe. Još donedavno ne bih ga ni bacila. Ali prostor oko mene, u ovoj zemlji u kojoj živim, toliko je već zagađen i u tolikom neredu na svim svojim nivoima, da je ovaj zgužvani papir na tlu ništa. U ovoj zemlji ljude se gužva i baca, a ja bih trebala uredno baciti smeće u koš, kao što sam cijeli život radila...? Ne. Više ne.

   Moj se tramvaj približava. Ustala sam i podignula vrećice te krenula bliže stanici. No onda sam zastala i okrenula se natrag. Tramvaj je iza mojih leđa došao i prošao, a ja sam i dalje gledala onaj papir na tlu. Onda sam se vratila, prebacila sve vrećice u jednu ruku pa ga podignula, odnijela do kante za smeće i bacila unutra.

   Radi moje i vaše djece. Ne možemo odustati.