Obitelj na dlanu

«Mi smo odgovorni roditelji i rodili smo samo jedno dijete»


Ne sjećam se kad sam posljedni put bila tako duboko u sebi tužna kao prije nekoliko godina dok sam se vraćala kući s roditeljskog sastanka na kojem je jedina tema bila dogovor oko odlaska sedmih razreda osnovne škole na maturalno putovanje.

Ilustracija: Ekskurzija u Barselonu

Ilustracija: Ekskurzija u Barselonu

Piše: Danijela Blažeka

Tri tjedna prije toga, kad mi je kći rekla da će uskoro biti taj sastanak, već na sam njegov spomen lecnula sam se. Znam dobro kako to već godinama kod nas izgleda: Profesori koji vode ta putovanja donesu nekoliko preskupih ponuda više agencija, govore o njima i potom se glasuje. Roditelji jednoga djeteta i boljih primanja najglasniji su, smiju se i šale s profesorima, navijaju da put i dulje traje od predloženoga, a istovremeno jasno daju na znanje da djeci treba omogućiti što više slobodnoga vremena da bi mogla tulumariti i "družiti se" i da su sva ona razgledavanja zapravo nebitna i suvišna i samo izgovor da se na put uopće ode.

Preskupa djeca

Oni manjih primanja, ne daj Bože s kojim djetetom više, kojima je knedla zastala u grlu već na sam pogled na one cijene, uglavnom su tihi i skreću pogled. Kako ustati i pred svima reći da su te cijene previsoke i da to ne može baš svaka obitelj platiti, da je sam taj put izmišljotina koja nema veze ni sa čim što je dobro? Još bivši režim naučio nas je sve da su djeca osobna odluka i osobna odgovornost svakog pojedinca zasebno i već na prvi pokušaj izjave da nešto ne možemo financirati svome djetetu, da je preskupo, uslijediti će izjave gnjevnih roditelja jednoga djeteta da u tom slučaju ti koji se bune nisu djecu trebali ni imati i da je dužnost roditelja svome djetetu omogućiti sve što mu je potrebno - a zapravo prvenstveno ono što mu nije potrebno. I da su neodgovorni roditelji oni koji su djecu "pravili", a potom od drugih traže da im ih financiraju i hrane. Znam dobro sve te izjave, koliko sam ih puta imala prilike pročitati ili čuti. Ružne izjave, svaki put kad je bilo govora o uvođenju onog davno izbrisanog statusa majke odgajateljice ili kad je netko tko ima koje dijete više od prosjeka tražio neka prava ili, ne daj Bože, pomoć od društva. Zato što je dijete danas u svijesti našeg društva i države zaista briga samo svojih roditelja, što se vidi i po tome što se kod svake, ma i najmanje naznake krize, uvijek prvo ukidaju razna prava i programi djeci i mladima (kad se prije nekoliko godina krenulo u kresanje proračuna prvo su ukinuti besplatni udžbenici i prijevoz djeci te financiranje raznih programa za mlade koji su ih okupljali i poticali da svoje slobodno vrijeme korisno provedu, a ukinuto je ili na simboličnu razinu srezano i financiranje raznih sportskih dječjih klubova i školskih natjecanja), zato i imamo katastrofalno nizak natalitet i zato se sve veći broj parova i odlučuje na samo jedno (a sve češće i na niti jedno) dijete. I onda tom jednom djetetu zaista i mogu financirati sve što i treba i ne treba. Dapače, zato što su, nerijetko i pod cijenu pobačaja, ostali na tom jednom djetetu, kojem nisu dali ni brata ni sestru, imaju i potrebu pokazati da je ta "žrtva" imala smisla i da mu sada zbog toga mogu priuštiti standard koji im inače ne bi mogli pružiti sa svojim obrazovanjem, strukom i primanjima i normalnim brojem djece. Imaju potrebu reći: Da, mi smo bili odgovorni roditelji i rodili smo samo jedno - zato ono sve ima i možemo mu platiti i najskuplje putovanje, i omogućiti mu odličan start u životu. I nije uopće važno koliko će visok iznos agencija koja organizira putovanje predložiti, nije uopće važno što ta preskupa putovanja nisu za djecu, pogotovo ne djecu koja žive u jednoj zemlji koja grca u dugovima upravo zbog toga jer je zaduženjima financirano to ludilo i pohlepa za materijalnim građana koji nemaju pokrića u privredi - važno je pokazati da djetetu to možemo platiti bez ikakvog pogovora i prigovora. Važno je "pokazati se". I to u školi, mjestu na kojem bi barem, ako nigdje drugdje, sva djeca trebala biti jednaka. Umjesto toga, to je danas postalo jedno od prvih mjesta na kojem se pokazuju moć nad drugima, onima manje "odgovornima", i dubina džepa. I to ne samo preko izleta.

Preskupe ekskurzije za vrijeme krize

Kamo ide ovo društvo kad tako nešto dopuštamo? Svake godine te se priče oko izleta i maturalaca ponavljaju, svake godine čitam ogorčena i anonimna pisma roditelja koji po novinama i na internetskim stranicama uzalud protestiraju, prošle godine navodno su neki u očaju i od Karitasa tražili pomoć za financiranje maturalnog putovanja djeteta. Nadala sam se da će se naći roditelja koji će smoći snage ustati usred sastanka i reći da je dosta tog ludila, tog reketa agencija i roditelja jednoga djeteta, da će ustati ne jedan, nego barem nekoliko njih. I prevarila sam se. U krajnje veseloj atmosferi, između ponuda za četiri i pet dana putovanja izabrana je ona za pet dana. I jedna i druga preskupe, i jedna i druga preduge za put đaka sedmoga razreda osnovne škole u kojem se nekad nije ni spominjalo maturalno putovanje. Nitko od onih koji su dignuli ruku za njega, a ponajmanje dvije profesorice koje su vodile sastanak, nije se ni sjetio, a kamo li to spomenuo, da možda ima roditelja kojima je taj iznos prevelik, roditelja koji imaju više djece i od kojih se očekuje da ga financiraju svakome od njih, a ne samo jednom kao oni roditelji jednoga djeteta, iako su već samim time što imaju više djece u nepovoljnijem financijskom položaju od onih sa samo jednim djetetom. Nitko se nije sjetio da na tom sastanku možda ima onih koji su ostali bez posla ili i inače imaju niža primanja, ili onih koji strahuju od otkaza ili rade i ne primaju plaću, što je kod nas sve češći slučaj. I, što je najgore, nitko se nije sjetio njihove djece, koja će, ako im roditelji ne pronađu novce za taj preskupi, predugi i nepotrebni put - rezultat ludila koje je zahvatilo našu zemlju a koje ni jedna druga zemlja, pa i puno bogatija od naše, ne poznaje - ostati kod kuće, izdvojeni od svojih vršnjaka, poniženi zajedno sa svojim roditeljima. I koji će već u toj nježnoj dobi dobiti gorku pouku od društva. Pouku da se skromnost, odluka na koje dijete više, pristajanje uz druge, a ne samo materijalne vrijednosti, u ovom svijetu i u našem tobože katoličkom društvu teško kažnjavaju.

Krasna pouka. I krasan put u kojem nam ide zemlja.