Obitelj na dlanu

Kuća u kojoj je utrnulo svjetlo


Klopara polako plavi šinobus kroz pitomi krajolik sjeverne Hrvatske.

Piše: Danijela Blažeka

Krenuli smo rano ujutro i vozit ćemo se tri sata na dionici za koju je još do pred nekoliko godina vožnja trajala sat i pedeset minuta. No bili su to tada brži i bolji vlakovi, oni s lokomotivom i kompozicijom od po 20-ak vagona s kupeima.

Koliko li smo se puta vozili njima s tada još malom djecom, u posjet baki i djedu u Međimurje, roditeljima moga supruga. No tih vlakova na toj dionici sada više nema. Promet prema Mađarskoj potpuno je prestao, putnika je malo i sve manje, a sama pruga s godinama je toliko propala da bi i najbolji vlak njome morao voziti jednako sporo. Tako su se na tu prugu opet vratili starinski šinobusi. Kloparala, „škrebetaljke“ – kako su ih ljudi nekoć zvali. Vlakovi slični tramvajima, neudobni, namijenjeni inače samo kratkim vožnjama po lokalnim prugama... za vožnju djece do škole i domaćice iz jednog sela u posjet drugoj u drugom. A, eto, ipak sada voze iz Zagreba prema Međimurju. Tri sata. Uz njihanje, kloparanje, cvilež rasklimanih dijelova, s preniskim sjedalima od kojih puca kralježnica već nakon pola sata vožnje i od kojih svako drugo ne stoji čvrsto na svome mjestu... Puno. Previše. Tko bi rekao nekoć, dok smo se s djecom ovuda vozili baki i djedu i sanjarili o brzoj pruzi i njemačkim standardima koji bi taj put sveli na najviše 45 minuta i približili nam ne samo Međimurje nego i baku i djeda, da će se taj put, umjesto skraćenja, skoro dvostruko produljiti i da ćemo se od vlakova s lokomotivom i kompozicijom od 20 vagona vratiti na šinobuse...? Kažu da je željeznica ogledalo stanja u državi. Što drugo reći nego da su ti koji su to rekli itekako u pravu...

Odlasci

Skrenula sam s krajolika pogled na supruga. Sjedi na sjedalu nasuprot meni i gleda kroz prozor kao i ja do maločas. Tih je. Kada smo se posljednji put ovuda vozili s djecom, kao obitelj? Prije nepunih pet godina, ono ljeto prije nego što se mama razboljela. Bio je kolovoz, proštenje, vrućina kao i uvijek. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Suncobran u vrtu, čaše, mineralna voda u zelenoj boci na stolu, djeca koja trče, razgovor, orehnjača. Ali tog ljeta njoj je sve to zajedno, cijelo to obiteljsko okupljanje kojem se uvijek toliko radovala, palo nekako teško, teže nego ikad ranije. Mislili smo: vrućina je, a i godine su već tu, drugoga ljeta organizirat ćemo to drugačije, naručiti možda hranu iz restorana da je barem oslobodimo kuhanja... No idućega kolovoza obiteljskog okupljanja nije bilo, a samo tri mjeseca kasnije umrla je kod nas, u Zagrebu, na rukama mom suprugu i meni.

Ove godine, u veljači, umro je i otac moga supruga. Skoro do zadnjeg trena ostao je u kući u kojoj je uz svoju suprugu proživio najveći dio svoga život. Tri i pol godine... Ponekad mislim da je poživio još toliko samo zato da mom suprugu pruži još makar neko vrijeme vezu sa starinom, starim načinom života i riječima, vezu s djetinjstvom i mamom, prije nego što sve to zauvijek nestane. Kao neki intermezzo, to su bile te godine. Ta starina i djetinjstvo, kuća kakvu je pamtio, završili su maminom smrću, ali su se kroz te tri i pol godine ipak još nekako nastavili životom oca, drugačiji, bolni, no ipak još uvijek tu. Intermezzo za oproštaj. Intermezzo za razgovore kakve nikad prije nisu vodili. Intermezzo za razumijevanje i zadnje „zbogom“.

Posao u kući koja utihne

Sada je i to gotovo. I moj suprug i ja vozimo se ovim klopotavim starim šinobusom, uz cvilež kotača, sami, u zamišljenoj tišini, ne na proštenje, ne na mamine vruće kiflice i pozdrav oca, nego na onaj posao koji ostane nakon što ljudi umru i kuća utihne. Kuća u kojoj su proveli duga desetljeća života, u kojima su im se rodila i rasla djeca, školovala se i iz nje otišla svojim putem. Kuća u kojoj su proveli tolike dane, radeći i razgovarajući. Kuća koja je bila puna njihovih glasova... i u kojoj oni i dalje odzvanjaju, u svakoj im bliskoj stvari. U čaši, mutnoj od kamenca, iz koje je tata cijelog život pio i koja je ostala na stolu u kuhinji... U škaricama na ormariću i maminom priboru za šivanje s iglom u koju je ona još prije četiri godine sama udjela konac svojom rukom. U dekama raširenim preko starih kauča, da im prikriju otrcanost, koje je ona svakog proljeća prala... a koje sada tamo tako stoje već više od četiri godine kako ih je ona zadnji put sama raširila i skupljaju prašinu. Ah, u bezbrojnim posudama od sladoleda koje je skupljala (neka se nađe!) u ostavi... U naočalama ostavljenim na kredencu. U tatinom odijelu koje uredno složeno preko naslona stolice čeka da ga on uzme za još jedan odlazak liječniku... U grmlju na dvorištu koje je ona tako brižno njegovala i zalijevala, koje je negdje ubrala u obliku grančice i s ponosom mi pokazala kako ga je uspjela uzgojiti od te grančice do zdravog žbunja... a koje sada stoji suho i mrtvo.

   Šest crnih, velikih vreća za Caritas, kuća u čijim je ispražnjenim ormarima ostalo nešto posteljine i pokrivača, suđa... i velika hrpa stvari koje ne možemo upotrijebiti skupljena u jednom kutku grunta... U toliko prostora stao je sav njihov život. A kad odemo navečer vlakom natrag za Zagreb, kuća će za nama ostati u mraku.

   Još jedna u nizu onih u selu u kojima je utrnulo svjetlo.