Obitelj na dlanu

„Korov“ treba plijeviti


Nikad ljudima na ovom zemaljskom svijetu nije bilo tako dobro kao što je danas. To je stvarna činjenica, unatoč medijima koji se u našoj zemlji svim silama trude već više od dva desetljeća uvjeriti ljude da nam je grozno i da zato, naravno, treba što prije otići (a kroz te tvrdnje se, neizrečeno, provlači i poruka kako je „nekad“ – u bivšoj državi, nego što – bilo bolje).

Piše: Danijela Blažeka

Istina je, međutim, neporeciva: Ljudi danas žive u pravilu bolje, na razini svijeta ono najgore siromaštvo je u opadanju, hrana koju jede prosječan čovjek danas raznovrsnija je i dostupnija mu, to isto vrijedi i za lijekove i mogućnosti liječenja. Ljudi općenito rade manje, pogotovo teško, fizički, imaju više slobodnog vremena, imaju bolje mogućnosti za obrazovanje, informacije i znanje su im toliko dostupne zahvaljujući internetu da se to uopće ne može ni s jednim drugim vremenom usporediti. Čak se i o životinjama i njihovoj patnji danas itekako počelo voditi računa. Svijet, općenito gledajući, postaje na mnoge načine jedno bolje, plemenitije, pravoj ljudskoj naravi (a to je ona koju imamo od Boga) bliže mjesto za život.

Čvrsti „seljački“ hod
Toliko sam puta to pomislila, pogotovo u posljednje vrijeme, otkako češće dolazim u staru kuću roditelja svoga supruga. Moja pokojna svekrva proživjela je život u toj kući bez vode (samo je pumpa na dvorištu), s cijelom obitelji, životinjama i zemljom samo njoj na brizi. Pumpala je vodu da bi skuhala ručak, oprala rublje (na ruke), očistila... Dok u znoju lica kopam tvrdu, glinastu zemlju u vrtu i priželjkujem električni motokultivator, svako malo se sjetim kako je ona cijeloga života okopavala tu kao i drugu, puno veću parcelu, i to ne iz zabave i hobija poput mene, nego da bi prehranila obitelj, kao i životinje koje su držali. Nakon jednog dana takvog rada mene već sve boli, a ona je tako i puno teže radila cijeloga života. Danas mi je jasno odakle joj onaj čvrsti, „seljački“ hod i stisak ruke već i u poodmakloj dobi... Ali sjećam se i bolova koje je trpjela, čvornatih, natečenih ruku, izmučenih stopala, grča na licu i tuge u očima. Težak joj je, strahovito težak bio život. No to je život kojim je do praktički jučer živjela većina ljudi na svijetu, kroz sve njegove generacije i pokoljenja. Ovo naše vrijeme prvo je koje je ljude u većini oslobodilo takvog života – života tegleće i trpeće marve, a ne Čovjeka. Ne samo jedan mali postotak čovječanstva, „elitu“, nego većinu ljudi. Danas većina ljudi na svijetu živi životom boljim od onog kakvim je nekoć živjela ona malobrojna „elita“ – to je jednostavna činjenica. I ta činjenica otvara cijelom čovječanstvu jedan uvid u nešto bolje od samo pukog postojanja. Otvara mu, recimo to bez oklijevanja, uvid u Raj.

Zašto onda, unatoč svemu tomu, imamo osjećaj da gazimo po tankoj ivici iznad ponora u koji se u svakom trenu možemo strovaliti? Zašto onda, uz sve to dobro koje nas okružuje i koje nam nudi mogućnosti o kakvima nismo mogli kroz cijelu našu dugu povijest ni sanjati, osjećamo da i toliko toga lošeg što nam svima prijeti upravo buja u današnjem svijetu?

Korov i plemenito bilje
Odgovor na to pitanje došao mi je sam po sebi, upravo na toj zemlji moje svekrve o kojoj sada ja brinem. Gledajući me kako hodam po vrtu s kantom peletiranog prirodnog gnojiva u ruci i kako iz nje svako malo grabim rukom i bacam gnojivo, suprug me zapitao što radim. „Bacam gnojivo da povrće koje sam zasijala i posadila bolje raste“, odvratila sam. „Ali sada će ti i korovi jače rasti!“ nasmijao se moj suprug.

Zaista, moje plemenito bilje koje sam zasijala i posadila dobit će ovim hranu za rast. Ali dobit će ga i trave i korovi koji su mi nepoželjni. A kako su trave i korovi divlji i jače grabe sve ono što im treba za rast, oni će iz ovog gnojiva koje sam bacila izvući najviše, dok će moje plemenito i nježnije povrće dobiti manje. No ako ne bacim gnojivo, i korovi i trave i dalje će rasti, a moje povrće neće dobiti ništa.

Tako je i s čovječanstvom, sinulo mi je u tom trenu. Prije 2 000 godina Bog je došao na zemlju i „bacio gnojivo“ Dobre riječi. Trebalo je vremena da se ono raširi tokovima svijeta i ojača, vremena da ostavi svoj trag na čovječanstvu. Ovo blagostanje koje imamo danas plod je tog „gnojiva“ koje je posuo. Red, znanstveni i tehnološki napredak, drugačiji pogled na čovjeka, životinje i općenito svijet oko nas, sve ono plemenito i dobro što ovo vrijeme čini tako posebnim u odnosu na sva prethodna, rezultat je tog Njegova dolaska. Ali gdje se „gnojivo“ baca plemenitim idejama, ne može se spriječiti da velik dio tog jakog poticaja rastu uzmu i korovi. Jedini je lijek tomu: korove plijeviti i malčirati. Tko to propusti učiniti, na dobro „pognojenu“ tlu umjesto plemenitih povrtnica dobit će džunglu travurine i korova koji su zagušili sve one povrtnice.

Zato nam se s jedne strane u današnjem svijetu otvorio uvid u ono kako bi Raj mogao izgledati... a s druge bjesne oko nas „korovi“ koji sve ono dobro što smo kao čovječanstvo postigli prijete ugušiti i uništiti.

Treba plijeviti, nema druge.