Dženderizam ili rodna ideologija?


Izraz rodna ideologija sve se više ukorjenjuje u tkivo hrvatskog jezika. Jednostavno kao naziv za određenu datost, pojavu, koja je – znamo – novijeg datuma i koju se, čim je tu, mora nekako i imenovati.

Piše: Nikola Radić

To imenovanje u bilo kojem slučaju, pa i u ovom, ne mora ići sasvim glatko i bez problema. Svatko tko ima istančan osjećaj za ulogu jezika u oblikovanju mišljenja i mentaliteta, pojedinačnog i društvenog, zna da se narodu u takvom slučaju može nanijeti i velika šteta, pogotovo kada se to događa na svjetonazorskom, a i općenito na kulturološkom području. Proces koji se tu odvija nesvjestan je i sadržaj kojim se misaoni svijet „obogaćuje“ ulazi u nj subliminalno, tj. nezapaženo i onda, dakako, nekritički. Zato treba biti jako oprezan i uočiti što se zapravo u određenom slučaju događa i nismo li si negdje nepažnjom doslovno zabili autogol koji se kasnije više ne može „poništiti“.

Jezični „ratni“ aparat

I dok oni koji svjesno i sustavno žele rušiti kršćanski svjetonazor s njegovim moralnim i drugim tradicionalnim vrijednostima koje su polako i s mukom oblikovale europsku kulturu do današnjeg stupnja njena razvoja, vrlo vješto i uspješno koriste „jezični aparat“ za postizanje svoje svrhe, mi često prihvaćamo nametnute nam sintagme, a da nismo svjesni što si time činimo. Da se bolje razumije što želim reći, spomenut ću za ilustraciju samo primjer abortusa (bez dublje analize, jer ovdje za to nema mjesta). Riječ je opće prihvaćena, a da se nije uopće razmišljalo što ona zapravo znači. Kad je ista u društvu počela dobivati sve negativniji prizvuk, priskočilo se novom izrazu: „prekid trudnoće“. Taj izraz, sam kao takav, čak ne asocira ni na kakvo zlo. Lakše ga se koristi, puno je prihvatljiviji (jer bolje skriva istinu) i lakše dobiva pristaše. Ali ni to nije bilo dosta. Da bi mu se dalo čak jaki pozitivni naboj izmišlja se onda „slobodan izbor“ (free choice). Taj se pak promovira kao najviši doseg „ljudskosti“ na tom području, njega „poštuju“ političari (kao npr. gđa Predsjednica u predizbornoj kampanji), širom su mu i praktično bez otpora otvorena vrata u javnost, slobodno ulazi i u zakonodavstvo. A još je lažljiviji od prethodnih. Svi ti izrazi znače isto i svi su eufemizmi za samo jednu krutu i neoborivu istinu koja glasi: ubojstvo nerođenog djeteta. Ne vidim međutim da smo tu, jedinu istinsku sintagmu (ili neku drugu koja isto znači) prihvatili dosljedno u naš vokabular i tako isključili svaku nedorečenost i nejasnoću. Na ovom primjeru želim samo pokazati kako se neke stvari događaju i kako se zauzima (okupira) određeni misaoni prostor.

Orvelovski „novogovor“

Ovdje se radi o engleskoj riječi džender, (mogla bi se pisati i originalno engleski – gender, no postoji problem: oni koji ne znaju engleski čitat će ju krivo; te se odlučujem za ovakvo pisanje, a možda ovo i nije najbolje rješenje) koja znači gramatički rod i koja je s gramatičkog prenesena na društveno i svjetonazorsko područje. Ona, dakle, ovdje nije više gramatički rod, nego neki novi ljudski „rod“. Postala je nova riječ (makar isto glasi) s novim značenjem. Normalno je da to značenje zanima svakoga koji s njom dođe u dodir.

Riječ je lansirana u globalni javni život Deklaracijom s Pekinškog kongresa žena 1995. gdje međutim nije ni jasno rečeno što ona znači. Na mnoštvo zahtjeva da se ta riječ definira prije nego će ući u službeni dokument, jednom je predsjedateljica jednostavno izjavila da „gender nema definicije niti je treba“. No to je posebna priča i mene ovdje doista ne zanimaju beskrajne analize tog pojma koje – svjesno ili ne – samo još više zamućuju stvar i odvlače pozornost od stvarnosti koja je, na kraju, jedino važna. Veleumnih analiza nauživali smo se i u doba marksizma i „dijalektičkog materijalizma“. S kojom svrhom i korišću?...

Kada je riječ džender došla k nama trebalo ju je, dakako, prevesti. To je bilo osobito važno kada je ulazila u neki službeni dokument (mislim da je to bilo prvi put prilikom donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije 2008.). Tu, međutim, nastaje ozbiljan problem koji se, očito, ne vidi ili ga se ne želi vidjeti. Skoro opipljivo možemo osjetiti kako nastaje orvelovski „novogovor“ (1984) i kako se efikasno korumpira jezik. Situacija je u tom smislu gotovo paradigmatska, uz ostalo i (baš) zbog toga što je mnogima jednostavno nevidljiva.

Neprevediva riječ

U engleskom jeziku je gender poznata riječ iz gramatike, ali sada/ovdje to više nije nego joj je dan novostvoreni sadržaj. Ona semantički znači sasvim nešto drugo pa se može reći da je i u engleskom to „nova“ riječ. Da bi se tu priču doista razumjelo mora se znati da Englezi (kao uostalom i razni drugi europski narodi) za određivanje muškaraca i žena imaju samo jednu riječ „sex“ – spol. Ljudi su dakle muškog ili ženskog „spola“. Tamo „roda“ nema.

Kada ta riječ dolazi u Hrvatsku događa se zapravo jedna „krađa“, opet savršeno u stilu orvelovskog „novogovora“. Mi u hrvatskom jeziku imamo dvije riječi za istu muško-žensku stvarnost. To su „spol“ i „rod“. Riječi su istoznačne, samo se kut gledanja mijenja. Drugim riječima, hrvatski jezik točno „zna“ što je rod i zna da to nije „džender“, jer džender nije vezan uz spol. Rod u hrvatskome semantički ne pokriva sadržaj koji pokriva džender (štogod ovaj značio). Naš je rod bitno vezan uz spol i drukčije ne postoji. Oduzeti mu to značenje znači osakatiti ga ili pretvoriti u sasvim nešto drugo. Treba li nam to? Nekima očito treba.

Mi imamo dakako i gramatički rod, no tim „rodom“ mi ne možemo prevesti ovu englesku riječ, jer ona ovdje semantički to više nije. Isto tako „rod“ koji se javlja na drugim područjima (genealoškom, rodbinskom, književnom...) ovdje ne dolazi u obzir.

U poplavi anglizama kojima je bespotrebno zagađen suvremeni hrvatski jezik razumljivo je i hvalevrijedno nastojanje da se sve što je prevodivo s bilo kojeg jezika, pa i s engleskog, prevede korektno na hrvatski. No džender je zapravo na hrvatski neprevediv. Mi nemamo riječi koja ga može adekvatno prevesti, jer je to nova jezična tvorba i štogod ona značila (u što ovdje ne ulazim) to svakako nije ono što znači hrvatska riječ „rod“. Hrvatski je rod muški ili ženski, nema trećih rodova, nema prelaznih ili među-rodova i sl. Prevodeći riječ džender riječju rod, mi smo zapravo, makar nesvjesno, posegnuli za nečim na što nemamo pravo i osakatili svoj jezik u korist orvelovskog  „novogovora“. Da bi džender sadržajno i u hrvatskom ostao džender mi to možemo riješiti samo na dva načina: ili moramo koristiti originalni engleski naziv, ili moramo iskovati neki sasvim novi, kojemu ćemo dati to i samo to značenje. Nikako drukčije mi ovdje ne možemo zadovoljiti elementarno pravilo razumijevanja i razlučivanja da stvari treba zvati njihovim pravim imenom.

„Istanbulska agresija“

Gotovo od početka me zbunjivala ova situacija. Pokušavao sam za ovu stvarnost, u govoru i napisima, jednostavno zadržati englesku riječ džender, ali nisam nailazio na razumijevanje. Činilo mi se čak da djelujem odbijajuće, kao da se pravim važan s još jednim anglizmom. Većina je međutim džender jednostavno prevela u rod ne misleći ni na kakve implikacije, još manje na eventualno propuštene šanse.

Ja sam u praksi nekako „prevladao“ tu konfliktnu situaciju tako da sam se prilagodio „mainstreamu“ usputno (pa i paralelno) koristeći i originalni engleski izraz. No polu-rješenje nije nikad dobro rješenje. Pritisak „mainstreama“ je uvijek izrazito jak i teško mu se oduprijeti, a pogotovo je teško mijenjati ga. Svjestan sam toga. Ipak, znajući u kakvoj smo situaciji, razmišljam dalje, ne bez nade (barem za neke).

Prevodeći neadekvatno džender na hrvatski, mi smo zapravo, usuđujem se reći, oskvrnuli našu riječ rod, riječ koja bi nam u ovom poganluku mogla svijetliti kao svetinja, čuvajući iskonsku istinu koju je Bog takvom proglasio još u zemaljskom raju. To međutim neće uspjeti, ako ona u našim ustima bude značila ovo „i“ ono, ili jedanput ovo, drugi put ono.

Pišem ove retke, jer smo, vidim, na putu – sviđalo nam se to ili ne – da sami pokopamo još jednu svoju vrijednost za koju se inače toliko zauzimamo braneći je od „Istanbulske agresije“. Riječi treba čuvati, one su „kuća bitka“ – rekao je Heidegger. Kad u tu „kuću“ uselite neki drugi sadržaj, prvi postaje beskućnik koji brzo umire. Oni koji znaju što je lingvistički inženjering i kako on ovu istinu koristi lako će to razumjeti; oni koji ne razumiju morat će brzo naučiti. U protivnom bit će duhovno kolonizirani. I bez pitanja!

Totalitarna ideologija dženderizma

Što iz svega toga slijedi?

Kad već moramo koristiti taj novi pojam, jer nam neće biti moguće izbaciti ga iz opticaja, onda držim, da moramo ustrajno koristiti isključivo englesku riječ džender, izvorno i u svim njezinim izvedenicama: džender-ideologija, džender-pokret, džender-zakoni, džender-identitet, džender-jednakost itd. Koristiti je svjesno i dosljedno, ne dozvoljavajući nikada da nam se u bilo kakvoj prilici (pogotovo u komunikacijama) nameće (ili podmeće) riječ „rod“ u smislu džender. Ovdje se dobro sjetiti poznatog pravila da u raspravama (gotovo) uvijek pobjeđuje onaj koji nametne terminologiju. Ovo pravilo ne vrijedi samo za rasprave! Ne voditi računa o tome znači unaprijed potpisati kapitulaciju.

Ima još jedna okolnost koja nam snažno sugerira da ostanemo kod izraza džender. Od te riječi izvodimo i imenicu dženderizam koja pokriva sve ono što se na bilo koji način odnosi na džender. Od roda nemamo mogućnosti izvesti nikakav „izam“ pa time ne možemo reći cijelu istinu o ovoj pojavi. Po svim svojim bitnim karakteristikama dženderizam je naime ideologija koja je totalitarna, antihumana, utopistička, protuznanstvena, ishitrena... Jednako kao i svi „izmi“ XX. st.: marksizam, nacionalsocijalizam, fašizam, komunizam... Dženderizam spada tamo, a stavljen u isti koš sa spomenutima, postaje i razumljiviji.

Slijedeći unatrag nit dženderističke misli trag nas vodi do Engelsa. Dolazimo do značajnog podatka, da je upravo on idejni/duhovni otac dženderizma, a njegova misao prikrivena srž Istanbulske konvencije. Budući da i njega znamo uz već bolje nam poznatog Marksa i komunizam, stvari postaju još jasnije... Kad se stvari stave ondje gdje spadaju dobije se red i jasnoća, osobine koje mnogima nisu baš obljubljene.

Stvari nazvati pravim imenom

Ne treba se čuditi da među ljudima raste zabrinutost kada vide kakav se ponor otvara pred nama ratifikacijom Istanbulske konvencije koja dženderizam plasira i u naše zakonodavstvo i u odgojno-obrazovni sustav. Zapravo ga ona ne „plasira“, nego samo kaže: „Dođi, slobodno ti je, nitko ti ulaz ne smije braniti.“ (I to je strategija koju valja uočiti i razumjeti. U protivnom imaju čak pravo reći nam da „ne razumijemo“.) Roditelji vide kako će im djeca biti izložena pogubnim idejama. Sami su nedorasli da ih zaštite, a pomoći niotkuda. Dade li se tu što učiniti?

U neku smo ruku u istoj situaciji  kako smo bili i 1945. kada su nas u školi počeli učiti svašta. Meni je otac rekao da oni lažu, a ja sam se pomalo sve više i sam u to uvjeravao – i stvar je bila riješena. Ovo danas će biti znatno kompleksnije. Osnovna je stvar izbjegnuti mutež i stvari nazvati pravim imenom, što je osnovni uvjet za jasnoću i razlučivanje, bez čega u životu nema prave orijentacije. Pojam roda u hrvatskom jeziku, u gore navedenom smislu, ako ga ne kontaminiramo s dženderom, daje nam solidnu šansu da djeci možemo razjasniti što je što i da djeca to mogu shvatiti pa prema tome i zauzeti stav. Vjerujem da to može biti polazna točka. No za to nam je svima potrebno više znanja do kojega se ipak može doći. I tu smo negdje na onoj valnoj dužini koja nas upućuje Sokratu, odnosno jednoj od njegovih genijalnih misli koja nikad nije devalvirala: „Postoji samo jedno dobro, znanje, i samo jedno zlo, neznanje.“