Obitelj na dlanu

Djeca – da, ali ne pod svaku cijenu


Dijete je radost i svako dijete zaslužuje da ga dočekamo i prihvatimo s radošću. No često razmišljam o tome kako grijeh ponekad radost koja pripada djetetu prisvaja sebi – i pod izgovorom radovanja djetetu sebe veliča.

Piše: Danijela Blažeka

Živo mi je ostao u pamćenju jedan razgovor koji sam prije više od 20 godina imala s jednim našim istaknutim borcem protiv pobačaja. Ispričala sam mu, naime, za jednu našu susjedu koja je imala četvoro djece i koja je silno željela još jedno dijete. No dotična je žena živjela u jednom čudnom (inače civilnom) braku: muž kod svoje majke, a ona s djecom kod svojih roditelja, ateista, vrlo nesređeno. Djeca su bila bez ijednog sakramenta. Moj sugovornik mi je na to odgovorio ovo: „Svako začeto dijete treba se roditi, ali takve ljude ne treba ohrabrivati na to da imaju djecu.“

Više djece pod svaku cijenu?

   Godinama kasnije svako malo sjetila bih se tog odgovora. Teške su to bile riječi. I gotovo blasfemično zvuče nama vjernicima, koji toliko govorimo o radostima roditeljstva i rađanja djece te prihvaćanja većeg broja djece od uobičajenih jedno-dvoje. Još teže i ozbiljnije zvuče u situaciji demografske katastrofe u kojoj nam se zemlja i narod nalaze. „Rađanje iznad svega!“, „Jake demografske mjere za poticanje što većeg rađanja!“, parole su koje bi, vjerujem, danas mnogi odmah potpisali, pa i oni koji inače zdušno podupiru pobačaj. Prijeteće demografsko urušavanje zemlje i njezinog mirovinskog (i ostalih sustava) i onima najlijevijima ideju jakih poticajnih demografskih mjera najednom čine vrlo poželjnima i prihvatljivima. „Više djece pod svaku cijenu!“, naslov je koji očekujem vidjeti svaki tren na naslovnicama novina (koje inače na svaki mogući način rade na uništavanju obitelji). Zar zaista?

   Svojevremeno, kad se kod nas intenzivno govorilo o umjetnoj oplodnji, Crkva je istupila u javnost s porukom da dijete nije stvar. Zaista, svaki čovjek, pa i dijete, ima svoje ljudsko dostojanstvo, i ima pravo biti smatran darom, privilegijom, a ne nečijim pravom i objektom koji se „isporučuje“ svojim „naručiteljima“ kroz tko zna kakve ponižavajuće i štetne procese. Ta je poruka danas još aktualnija. Demografski kolaps u kojem se nalazimo strašan je. Ali ne može rađanje djece pod svaku cijenu biti način na koji će se riješiti. Ne mogu djeca pod svaku cijenu biti „moneta“ rješavanja problema našeg mirovinskog (i drugih) sustava. Djeca – da. Ali ne pod svaku cijenu.

Grijeh narušava radost rođenja

   Svako začeto dijete treba se roditi. Ali isto tako treba reći da nije isto roditi se u obitelji u kojoj su i otac i majka, ljudi koji se iskreno vole, ljudi koji su se predbračno čuvali jedno za drugo, koji su vjerni jedno drugom i koji s radošću prihvaćaju svako začeto dijete kao dar, i u situaciji u kojoj žena začne bez braka jer ne želi muža, a želi dijete, ili začne vanbračno u preljubu, s čovjekom koji već ima obitelj, ili se pak rodi ljudima kojima je ta „veza“ samo jedna od niza veza (bračnih ili bezbračnih), koji „ljube“ malo ovdje, malo ondje, i koji će dijete upućivati na isto. Svako začeto dijete treba se roditi, ali ne treba svakoga ohrabrivati na to da ima djecu.

   Dijete je radost i svako dijete zaslužuje da ga dočekamo i prihvatimo s radošću. No često razmišljam o tome kako grijeh ponekad radost koja pripada djetetu prisvaja sebi – i pod izgovorom radovanja djetetu sebe veliča. Kad je o umjetnoj oplodnji bila riječ, oni koji je zagovaraju pokazivali su djecu koja su se uz pomoć nje rodila i pitali: „Zar itko može imati nešto protiv ove djece? Zar itko može reći za njih da su grijeh?“ Ne! Dijete nikad nije grijeh. I nitko ne može (i ne smije) imati ništa protiv djeteta samog. Ali protiv postupka koji je ponižavajući i u kojem je tko zna koliko njegove braće i sestara umrlo da bi ono bilo rođeno – da. Protiv grijeha u kojem je začeto – da. Radost koja pripada svakom novom ljudskom biću ne smije i ne može nikad poslužiti kao opravdanje bilo kojeg grijeha. Kako, međutim, razlučiti jedno od drugog? I ne dovodi li nas radost i potreba za nježnom zaštitom koje čovjek normalno osjeća pri pogledu na svako dijete u situaciju da šutimo o grijehu u kojem su neka od njih začeta i s čijim će posljedicama, nažalost, vrlo vjerojatno morati živjeti? I, još važnije, kako ukazati na taj problem koji je vrlo stvaran, a da istovremeno u ovoj našoj „kulturi smrti“ (tj. dopuštenog pobačaja) ne dovedemo dodatno u opasnost živote mnoge začete djece?

Produbljivanje stanja grijeha

   Strah da bi ovakva upozorenja mogla poslužiti kao dodatan izgovor za pobačaj tjeraju nas na šutnju i samo općenite izjave o potrebi izgradnje zdrave obitelji kao preduvjetu za djecu. Demografska katastrofa taj problem zaoštrava: Kako u takvom ozračju reći da kod nekih ljudi i situacija ne treba poticati rađanje djece, same te djece radi? Ali ako je dijete – dijete, a ne stvar, ne objekt, ne moneta kojom ćemo rješavati naše demografske probleme, ako je prije svega drugog dar, onda i pod cijenu nestanka našeg naroda treba jasno reći: U ovu situaciju demografske katastrofe doveli smo se sami, prihvaćanjem grijeha. I ne možemo je (i nećemo je) riješiti tako da taj grijeh opravdamo i dozvolimo zato što je njegov rezultat, u određenom broju slučajeva, rađanje djece. To je samo produbljivanje stanja grijeha.