Obitelj na dlanu

Bračni život – „umiranje sebi“


Dvadeset i pet godina braka. Kako to ljudi zovu? Da, srebrni pir. Dvadeset i pet godina braka iza moga je supruga i mene. Rado bih rekla onu poznatu: „Prošlo je kao u trenu!“, ali nije. Zaista nije.

Piše: Danijela Blažeka

U tih 25 godina našeg braka dogodilo nam se toliko toga, da je već samo to dovoljno da ispuni cijeli jedan život. I nije bilo lako. Naprotiv. Bilo je teško, teže nego što sam ikad mislila da će biti. Žalosti me ponekad pomisao da nije moralo biti tako teško. A onda prekorim samu sebe: Znam dobro zašto je bilo – i jest i dalje – tako teško. I znam dobro da bih opet odabrala isti put, da ga, dapače, svakoga dana, i dandanas, iznova biram. Iako znam što biram.

Život u odricanju
Kad čovjek odabere ići protiv „svijeta“, onda mora znati da mu život neće biti lak. Mnogo je onih oko nas, čak i najbližih, kojima će to zasmetati. Neki bračni parovi možda imaju najbliže oko sebe koji će ih poduprijeti u njihovim odlukama, ali mi to nismo imali. No to nas je, s druge strane, uputilo još i jače jedno na drugo. Zajedno smo se probijali kroz prve godine naše braka, zajedno se borili za egzistenciju naše isprva male pa sve veće obitelji. Moj je suprug u profesionalnom smislu dao od sebe na tom putu, sigurna sam, puno više nego što je uopće mislio da može dati. Ja sam se na tom putu odrekla svih prednosti koje mi je mogao dati moj završeni, teški i traženi fakultet, odrekla se dobre plaće, putovanja, afirmacije kao stručnjakinje u svojoj struci... pa i prava na mirovinu jednoga dana. Oboje smo dali cijele sebe. I na svoj način oboje smo „umrli sebi“, kako se to danas lijepo kaže. Naš brak i briga za obitelj te sve nedaće kroz koje smo prošli naučili su nas da gledamo više jedno na drugo nego na samoga sebe.

Ne „ja“, nego „ti“, ono je što je najvažnije u dobrom braku.

No pisala sam već o tome što je bitno u braku i kako prebroditi razne krize, pa neću sada o tome.

Nasuprot „svijetu“
O nečemu drugom bih htjela progovoriti, o čemu ljudi rijetko govore. Kad gledam unatrag, vidim mnoge sretne, ispunjene trenutke. Trenutke poput onog kad smo kao još mladi par sjedili ljeti na klupi u praznome parku (godišnji odmori, za koji mi novaca nismo imali), gledali kako nam se djeca igraju u pijesku i zagrljeni razgovarali o našim planovima i snovima za budućnost. Ali vidim i one trenutke i razdoblja kad su nam se naizgled potpuno nepotrebno događale razne loše stvari, koje su nam znatno otežale život pa i ostavile svoje posljedice. Trebalo nam je vremena da shvatimo o čemu je riječ i povežemo to s nekim važnim, dobrim, „božjim“ odlukama koje smo donijeli ili istim takvim djelima koje smo napravili neposredno prije nego što bi nam se tako nešto iznenadno i loše dogodilo. U ovom svijetu, za koji znamo tko mu je gospodar, svaki čin koji mu je protivan, svaki čin otpora biva od njegova gospodara brzo i teško kažnjen. I to ide bez greške. Toliko puta nam je radost bila sasvim nepotrebno pomućena, toliko puta smo se našli u teškoj situaciji koja je trajala i trajala... a da nam nije bilo jasno zašto. Danas znamo o čemu je riječ.

Udar na potomstvo
Najgore je, međutim, kad se čovjeku pod takvim „udarom“ nađu djeca. Svima onima koji se zaista trude živjeti onako kako to dobri Bog od nas traži i koji to nastoje prenijeti i dalje, drugim ljudima, preporučujem da dobro čuvaju svoju djecu. Nema veće radosti za gospodara ovog svijeta od one kad uspije neko od djece takvih ljudi privući na svoju stranu. Nastojat će to svim silama, složit će takve okolnosti kakve ne biste nikad pretpostavili, samo da u tome uspije. Djecu treba čuvati, razgovarati s njima, pripremati ih na razne situacije. Ali unatoč tomu treba stalno biti oprezan i spreman djelovati ako (kad) zatreba. Nije to lako. I iskreno ću reći da razumijem zašto je dobro da svećenici nemaju vlastite djece. Nije ni nama, odraslima, lako nositi se s gospodarem ovoga svijeta, ali kad vidimo da se i naša djeca nalaze pod udarom, zbog nas, onda je još puno teže. Najteže je, pak, ako ih Zli preuzme i okrene od naših vrijednosti, ako postanu njegovi. Ima dosta takvih slučajeva, baš kod iskrenih vjernika. To je njegova velika pobjeda, u borbi koja stalno traje. No to je prije svega način na koji nas on pokušava slomiti, da prestanemo s onim što činimo, da posumnjamo u sebe i svoj način života, i da, ako je ikako moguće, i sami padnemo njegovom žrtvom. To je tako. I nemojmo se zavaravati da je drugačije.

Nismo sami
No nismo sami. Uvjerili smo se u to nebrojeno puta. I to je zapravo ono najvrednije čega smo kroz sve ove godine postali svjesni. Nismo sami. Nije lak život ljudi koji u ovom svijetu nastoje slijediti Isusa – ta to nam je uostalom i On sam jasno navijestio – ali nismo sami i pomoći ima. Ona dolazi i treba uvijek vjerovati da će doći. Nikakvih, međutim, jamstava za to nema. I to nije nešto na što se smije računati. Ponekad neće doći, ne barem na način kojem se nadamo. No stići će zato na neki drugi.

Dvadeset i pet godina braka... Moj je suprug i dandanas moja ljubav i moj najbolji prijatelj. Zaista, često pomislim kako je ona slika muža i žene kao dviju polovica iste jabuke, dva dijela istoga tijela, ona koja najbolje opisuje što osjećam za njega. I onoga što on osjeća za mene. Samo zajedno smo cjelina. To je kršćanski brak.