Progonjeni Božić


Zamislimo li se ikada, kao „prosječni“ vjernici iz udobnosti vlastitog doma, kako je onima koji će i ovaj Božić dočekati u progonstvu, izbjeglištvu, izloženi strahu, patnji i mučeništvu?

Piše: Josipa Prskalo

Sjetimo li se kako je, ne tako davno, bilo i nama kada je na ovim prostorima bjesnio nemilosrdni rat i „ubijao Boga“ u izmučenomu narodu, malenoga Boga koji se tek ima roditi...
Prije 2 000 godina, daleko od roditeljskog doma, rođen je Spasitelj svijeta za kojega mjesta u svratištu nije bilo, te ga je Majka položila u jasle, a nedugo zatim iskusio je i prvi progon... Zapitamo li se samo – koliko je zapravo danas onih za koje mjesta u „svratištu“ nema i koji ne žive, nego jedva preživljavaju kroz progone i trpljenja?

Prema podatcima Open Doorsa, neprofitne organizacije usmjerene služenju progonjenim kršćanima, koja vrši opservatorij u više od 60 zemalja, svaki mjesec u svijetu zbog svoje vjere budu ubijena 322 kršćanina, 214 crkava i crkvenih nekretnina biva uništeno, a počini se čak 772 oblika nasilja protiv kršćana, poput: premlaćivanja, otmica, silovanja, uhićenja, prisilnih brakova i čega sve ne... Na ovaj način kršćani su, nesumnjivo, najbrojnija vjerska skupina koja je progonjena zbog svojih uvjerenja te se pretpostavlja kako ih trenutno 100 milijuna, diljem svijeta, proživljava trpljenja različitih vrsta.

Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa

Teško je ostati ravnodušan na činjenicu da su Kristovi sljedbenici gotovo iskorijenjeni s prostora na kojem su „zasađeni“ prije dva tisućljeća. Mislimo poglavito na prostor Sirije i Iraka. Ti ljudi više nemaju „ni sveca ni petka“, pa tako ni ovoga Božića, kao ni nekoliko posljednjih. Međutim, oni ne posustaju – snažno svjedoče svoju vjeru zbog koje je potekla krv koja je urodila plodom i to je onaj trn u oku progoniteljima. Jedino, ali i najvrjednije što im je ostalo jest upravo njihova jaka i prokušana vjera u Svemogućega, kakvom mogu postidjeti 90% svoje braće i sestara koji uživaju „luksuz“ slobode vjerovanja...

Oni nemaju više svojih domova, radnih mjesta, crkava, škola... i nužno trebaju pomoć. Nemaju uvjete nužne za život. No, i među nama su oni koji im barem u određenoj mjeri mogu pomoći. Njihovo stradanje, progon i mučeništvo tiče se nas sviju te smo im tako svi dužni pomoći.

Ako već govorimo o nužnom, potrebno je i pojasniti što bi to zapravo značilo. Nužno – za koga i iz čije perspektive? Može li se naše nužno mjeriti s njihovim? Jesu li kruh, voda, krov nad glavom i topla odjeća u ovim hladnim danima i nama na vrhu ljestvice prioriteta ili smo se zarazili mislima o „nužno prepunom“ blagdanskom stolu, na koji se nema više gdje što spustiti, o skupim darovima upakiranim u najljepše omote, o novoj odjeći (markiranoj naravno), jer – gdje ćeš za Božić i Novu godinu obući nešto od prošle godine?! Mislimo li kako se malena sirijska i iračka dječica, ali i sva progonjena djeca diljem svijeta, ne bi anđeoskom radošću znala veseliti i najmanjim darovima koje bi većina nas prihvatila jedino iz kurtoazije i pristojnosti?! Koliko smo mi zapravo površni i što možemo naučiti od progonjenih... Tako smo olako zaboravili na našu neimaštinu, izbjeglištvo, strahovanja, nerijetka mučenja i iščekivanje okončanja rata. I kada mislimo kako smo i suviše daleko da bismo konkretno pomogli progonjenima, molitvom je uvijek moguće biti dovoljno blizu da Otac naš čuje i usliša.

Iako se čini beznačajnim, javno podizanje glasa i opredjeljenje za mir, upravo onako kako to čini papa Franjo, također mogu biti i jesu velika potpora i ohrabrenje. Progonjeni trebaju svoju braću i sestre koji, samo trenutno, žive u miru. Zagovor i nadahnuće svima može biti Sveta Obitelj koja je i sama iskusila izbjeglištvo. Neka ona zagovara sve koji su i danas izbjeglice, ali i nadahnjuje ostale kršćane na solidarnost s njima.

Slaviti Boga u strahu

Svjesni smo i kako slučaj progonjenih kršćana s Bliskog istoka nije izoliran te da se nerijetko pribjegava i drugim, različitim načinima i to ponekad vrlo perfidnim.

Kako će božićnu misu slaviti kršćani Sjeverne Koreje, Kine, Pakistana, Indije, Indonezije, Maldiva, Vijetnama, Mijanmara, Bruneja, Laosa ili Malezije? Hoće li samo strahovati kada će netko „upasti“ u crkvu ili prostor gdje okupljena zajednica, vrlo često u tajnosti, slavi rođenje svoga Spasitelja i čekati kada će biti premlaćeni, istjerani, uhićeni zbog „ilegalnog“ okupljanja, zbog neke krive riječi ili kojeg ne već izmišljenog razloga?! Što bi oni dali kada bi mogli javno, poput nas, pokazati svoju pripadnost Kristu, s pjesmom poći na Polnoćku i božićnu misu, osvijetliti svoje domove svjećicama, organizirati i pohoditi molitvena okupljanja, predavanja, duhovne obnove, božićne koncerte, izložbe, priredbe, kojekakve sajmove…
No, oni to uglavnom ne mogu ostvariti, a i ako pokušaju velika je vjerojatnoća da će im netko „stati“ na put.

Progone u prvim vremenima, uvjetno rečeno, možemo donekle „opravdati“ nepostojanjem vjerske tolerancije, ali koje „opravdanje“ pronaći danas, na izmaku 2017.?! Što ćemo mi učiniti za braću i sestre koji ni ovaj Božić neće dočekati u miru i slobodi?! Ne dozvolimo da progonjeni postanu i zaboravljeni, probudimo se i trgnimo kada nas Djetešce poziva na budnost.