Fra Vjeko se nije htio odreći ljubavi


U prigodi 20. obljetnice smrti hrvatskog misionara i člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Vjeke Ćurića u Žepču i u njegovoj rodnoj župi Osova 3. i 4. veljače održana je svečana akademija te je slavljena sveta misa.

Foto: Brane Vrbić

Foto: Brane Vrbić

Riječi fra Vjeke Ćurića Nitko mi ne može oduzeti život, ja ga sam dajem bile su geslo svečane akademije u žepačkom Domu kulture 3. veljače. Pred nekoliko stotina gostiju o fra Vjekinom životu i žrtvi iz ljubavi prema bližnjemu govorili su osovski župnik fra Antun Perković, bivši provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, bivši osovski župnik fra Drago Perković te sadašnji provincijal fra Jozo Marinčić.

Foto: Brane Vrbić

Kristov svjedok do kraja

Na početku akademije prikazan je dokumentarni film o fra Vjeki Svjedok vjere autorice Marine Knežević, urednice religijskog programa na Federalnoj televiziji.

Fra Antun Perković je pozdravio sve okupljene i zahvalio upravi provincije na organiziranju akademije. Podsjetio je i na riječi Sv. Ivana Pavla II.: „Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.“

Središnje predavanje Fra Vjeko Ćurić misionar i franjevac Katoličke Crkve održao je generalni asistent Albanske franjevačke kustodije fra Lovro Gavran koji je naglasio da mu je za razumijevanje fra Vjekina djela bio iznimno važan posjet Ruandi. Tom prigodom je posjetio i Kibeho, mjesto u kojem se Blažena Djevica Marija godinama ukazivala ruandskim mladima (1981. – 1989.), pozivajući preko njih Božji narod Ruande na molitvu, obraćenje i pomirenje te najavljujući strašni genocid koji će pogoditi njihovu zemlju ukoliko se narod zaista ne obrati.

Foto: Brane Vrbić

„Fra Vjeko se oslanjao samo na Boga, a prestrašeni narod na njega. Fra Vjeko je spašavao svakog ugroženog čovjeka. U početku je spašavao pripadnike plemena Tutsija (koje se borilo za ponovno preuzimanje vlasti u Ruandi) od progon od strane tada vladajućeg većinskog plemena Hutua. Kada se ratna sreća preokrenula i kad su Tutsi preuzeli vlast morao je spašavati Hutue od strašne osvete i terora dobro naoružane manjine...“, istaknuo je fra Lovro naglasivši kako je ostati čovjek u takvoj situaciji bilo nešto veliko. „Junaštvo. Herojski čin. Ali nije to bio jedan čin. To su bile godine i mnoštvo herojskih akcija. Jer svaki tjedan je fra Vjeko s tegljačem išao u Burundi po hranu da nahrani izbjeglice sad iz jednog, sad iz drugog plemena. A svako putovanje je bila smrtna opasnost…“, dodao je fra Lovro naglasivši da je fra Vjeko bio Kristov svjedok do kraja i njegov život je bio junački.

Foto: Brane Vrbić

Služiti bratu čovjeku

Podsjetio je i na neke osnovne podatke iz fra Vjekina života. Kada je franjevački red pokrenuo Projekt Afrika, fra Vjeko se dragovoljno javio još kao student. Zaređen je za svećenika 1982., a odmah potom otišao u Pariz (kako bi se pripremio za odlazak u misije) te već 1983. stigao u Ruandu. Fra Lovro je podsjetio kako je djelovanje pokojnog misionara obilježeno župnim pastoralom, izgradnjom zajednice vjernika, ali i radom na ekonomsko-obrazovnom polju. Izgradio je vodovod u svojoj župi, izumio terase za obradu zemlje (prvi je uveo taj način obrade tla u Africi), oformio je socijalne žitnice i skladišta, otvarao škole, a na tim temeljima su nastavili raditi i njegovi nasljednici… Mogao je izaći iz Ruande u vrijeme genocida, no on to nije želio učiniti. Preživio je genocid i potom nekoliko atentata. Prigodom zadnjeg posjeta Rimu savjetovano mu je da se ne vraća, ali on je to odbio. Htio je do smrti služiti svojim prijateljima…

„Nitko od njega nije tražio da se odrekne vjere, ali on se nije htio odreći ni ljubavi. Vjera i nade koliko god bile vrijedne proći će, a ljubav ostaje zauvijek, kako kaže Sveto pismo u Prvoj poslanici Korinćanima, 13. poglavlje. Uz to fra Vjeko je dobro znao da će i on, kao i svi drugi ljudi, biti suđen isključivo na osnovu svoje ljubavi prema bližnjemu. Zato bližnjega nikada nije htio ni na koji način izdati. Dao Bog da po zagovoru Njegova vjernog sluge, pokojnog fra Vjeke, Njegova Crkva dođe što prije do uvjerenja da nam ga može postaviti kao uzor vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu unoseći ga u popis svojih blaženika“, kazao je na kraju svojeg izlaganja fra Lovro.

Most između Bosne i Ruande

Fra Drago Perković, župni vikar u Kiseljaku i bivši osovski župnik u vrijeme fra Vjekine smrti, kazao je da je fra Vjeko bio čovjek čije je življenje sve do smrti bilo skrovito, ali je upravo njegova je smrt izgradila most između Bosne i Ruande i upoznala ljude s velikim djelima njegova života.

„Znamo da je fra Vjeko bio neobičan i hrabar. U njemu vidimo onaj pozitivni inat koji krasi žepačke ljude koji vole i brane svoje i spremni su drugima pomoći, ako treba i život darovati. Ta je osobina krasila i njegovu braću Ivu, Niku, Antuna i Dragana koji su s tisućama hrabrih branitelja s obje strane Karaule branile svoje obitelji, svoj kraj u isto vrijeme kad je fra Vjeko branio svoje 'garonje' u Ruandi… Na naše savjete da se povuče u drugu zemlju odgovorio bi sa smješkom: 'Ako se i ja povučem tko će pomoći tim ljudima?'“, rekao je fra Drago prisjetivši se i posjeta Ruandi u veljači 1998.

„Posebno me se dojmila njegova zadnja intervencija kada je kod vlasti tražio humaniji tretman zatvorenika koji su bili natiskani kao drvca u kutiji šibica. Noge su im pucala od stajanja, a koža im je otpadala… Zajedno s tadašnjim provincijalom fra Petrom Anđelovićem i fra Antom Batinićem otputovao sam u Ruandu. U crkvi u Kivumuu bio je lijepo uređen grob u kojemu je Vjeko pokopan kao biskup. Rekli su nam, i njegova subraća fratri i vjernici, da vjeruju da im se nikada takvo zlo neće ponoviti dok je fra Vjeke s njima“, prisjetio se fra Drago.

Foto: Brane Vrbić

U svojem izlaganju fra Jozo Marinčić se osobito osvrnuo na riječi Nitko mi ne može oduzeti život, ja ga sam dajem ispisane na zidu crkve u kojoj je fra Vjeko pokopan. „Fra Vjeko je slobodno, svojom odlukom, darovao svoj život za izmirenje u zemlji razdrtoj sukobima…. Darujući svoj život on je darovao Gospodinu sve ono što je od Njega primio. Od toga nema ništa većeg i uzvišenijeg… On je svjedok, mučenik jer je svoj život darovao za braću koju je volio, za Krista“, istaknuo je fra Jozo kazavši da je fra Vjeko živio jednostavno i skromno s tamošnjim ljudima, pronoseći karizmu bosanskih fratara, a ljudi su ga zato doživljavali kao brata.

Provincijal je dodao da su u prošloj godini ubijena 23 misionara, a u zadnjih 16 godina u cijelom svijetu ubijena su 424 misionara, među kojima su biskupi, svećenici, redovnici i laici.

Program je moderirao fra Janko Ćuro, a u glazbenom dijelu programa je sudjelovali su Zbor bogoslova Franjevačke teologije iz Sarajeva pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Studenti četvrte godine Franjevačke teologije u Sarajevu iz D. R. Konga fra Cosmas Safari Sadiki i fra Hubert Kasonta Kilasa otpjevali su na materinskom jeziku pjesmu Uđimo s radošću u dom Gospodnji te se kratko obratili okupljenima ističući i na taj način povezanost Afrike i BiH.

Foto: Brane Vrbić

Kad se nešto voli za to se i umire

U župnoj crkvi UDM-a u Osovi 4. veljače svečanu svetu misu za pokojnog fra Vjeku u koncelebraciji domaćeg župnika fra Antuna Perkovića i provincijala fra Joze Marinčića i 18-orice svećenika uz nazočnost velikog broja vjernika predslavio je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić. Na početku misnog slavlja fra Antun je pozdravio sve goste, osobito kardinala Puljića i provincijala fra Jozu te obitelj pokojnog fra Vjeke istaknuvši da je 20. obljetnica mučeničke smrti fra Vjeke veliki dan za župu Osovu.

Foto: Brane Vrbić

U homiliji se kardinal osvrnuo na misna čitanja te nedjelje podsjetivši da Crkva toga dana slavi Dan života. „Bog sa svakim životom ima svoj plan… Božja je providnost odredila da fra Vjeko pođe u misije ostvarivati ono što je Pavao danas rekao: 'Jao meni ako evanđelje ne naviještam.' Pošao je naviještati konkretno evanđelje. Borio se za čovjeka... Fra Vjeko je dar života – polaže život, za živote mnogih. Čovjek ima samo jedan život i najispravnije ga živi ako ga iz ljubavi živi. Vi znate da u ratu prvo umire istina. Nije lako sačuvati pamet u tim crnim danima. I sad zamislite fra Vjeku između tih zaraćenih strana – on se bori za čovjeka. Savjetuju mu da se skloni dok se ne smiri situacija. I on kaže: 'Ma i ja vidim da bih trebao, ali ih ne mogu ostaviti.' To je taj dar. Kad se nešto voli za to se i umire. On je te ljude volio. Nije ih mogao ostaviti jer je ljubav bila jača od smrti. Koliko ih je samo spasio. Bogu zahvaljujem što sam obišao te krajeve i vidio što je sve za njih učinio fra Vjeko“, kazao je vrhbosanski nadbiskup posebno pozvavši vjernike da mole molitvu za proces proglašenja blaženim fra Vjeke i dodavši da vjernici osovske župe i žepačkog kraja mogu biti istinski ponosni na ovog misionara mučenika.

Poručio je vjernicima da kroz fra Vjekin primjer nauče sebe ugraditi u ova vremena, na ovim našim prostorima. „Jao nama ako evanđelje ne živimo; jao nama ako ne znamo vrednovati svoje korijenje; jao nama ako ne znamo biti svjesni svoga krsnog saveza kojeg imamo; jao nama ako ne ugradimo sebe u današnjicu kako bi imali budućnost“, kazao je kardinal Puljić. Podsjetio je i na riječi pape Franje da tko u sebi nosi ljubav, zrači radošću, naglasivši da se to vidjelo upravo u životu fra Vjeke.

Na kraju mise okupljene je pozdravio i fra Jozo potaknuvši ih na obvezu nastavka fra Vjekina puta: svjedočenje ljubavi prema bližnjima. Pjevanje pod svetom misom predvodio je Zbor bogoslova Franjevačke teologije iz Sarajeva, a bogoslužje je završeno molitvom za fra Vjeku, sve misionare i sve žrtve rata u Ruandi i BiH.

Foto: fra Damir Pavić

Za nebo se rodio u Ruandi

Program sjećanja posvećen fra Vjeki Ćuriću istodobno se odvijao i u župi Kivumu u Ruandi, mjestu gdje se nalazi Centar Otac Vjeko. Svetu misu 3. veljače predvodio je pomoćni banjolučki biskup fra Marko Semren koji je na početku misnog slavlja pozdravio sve nazočne, od kojih su većina bili djeca i mladi. Naglasio je kako fra Vjeko svojim životom i smrću svjedoči kako se živi vjera i umire za Isusa Krista. Istaknuo je da sve nazočne zajedno okupila Božja ljubav i kako je u fra Vjeki izražena povezanost Crkve u BiH i Ruandi jer fra Vjeko je u rođen u Bosni, a za nebo se rodio u Ruandi.

Foto: fra Damir Pavić

Na svetoj misi su uz biskupa fra Marka Semrena, 10-ak dijecezanskih i franjevačkih svećenika, koncelebrirali i župnik iz Bugojna fra Zoran Tadić, ž. vikar iz Kreševa fra Želimir Gogić, župnik iz Petrinje fra Anto Barišić, župnik u Novom Sarajevu vlč. Marinko Filipović, tajnik Franjevačke provincije Bosna Srebrena fra Damir Pavić, dugogodišnji misionar salezijanac u Ruandi don Danko Litrić, dosadašnji provincijal Hrvatske salezijanske provincije don Pejo Orkić i don Tihomir Šutalo, novoizabrani provincijal Hrvatske salezijanske provincije.

Foto: fra Damir Pavić

Nakon pročitane Božje riječi biskup Semren je izrekao nekoliko misli o fra Vjeki, a onda je njegova cijela propovijed pročitana na domaćem kynyarwanda jeziku. Molitvu vjernika su čitali učenici iz škole koja nosi ime fra Vjeke Ćurića¸ a zahvalnu molitvu uputila je Robertina Ćurić, nećakinja pokojnoga fra Vjeke.

Foto: fra Damir Pavić

Na kraju bogoslužja svi svećenici zajedno s biskupom Semrenom su na fra Vjekinom grobu izmolili opijelo i molitvu za pokojnog misionara odobrenu od mjesne crkvene vlasti. Uslijedilo je svjedočanstvo o fra Vjekinom herojskom životu koje je iznio Aimable Gatete. Njega je fra Vjeko, nakon što je kroz tri tjedna boravio u sakristiji, spasio i zajedno s drugima prebacio na sigurno u Burundi. Svjedočio je o fra Vjekinom neustrašivom duhu i ljubavi prema svima kojima je trebala pomoć. Aimable je spomenuo kako bi fra Vjeku, uz ostale velikane ove zemlje, trebalo proglasiti herojem Ruande zbog iznimnog čovjekoljublja i ljubavi prema toj zemlji. Potom su u Centru Otac Vjeko učenici održali bogat program uz igru, pjesmu i tradicionalnu plesove.

B. V. / D. P.