13. siječnja

Sveti Hilarije iz Poitiersa – biskup koji je život posvetio borbi protiv hereze


U svako doba povijesti Crkva je u svojim redovima trebala i mistike i pustinjake, i dobrotvore i misionare, ali i učene ljude koji će znati iznijeti njezine stavove, obraniti ih ako je potrebno. Jedan od takvih je i sv. Hilarije iz Poitiersa.

Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj je zbog svog suprotstavljanja krivovjerju zaslužio naziv „Atanazije Zapada“. O njemu je na općoj audijenciji srijedom, 10. listopada 2007. u svojoj katehezi govorio papa Benedikt XVI. Neke od njegovih misli o ovom velikom zapadnom crkvenom ocu čiji spomendan danas slavimo prenosimo u nastavku.

Nisu nam dostupni sigurni podaci o većem dijelu Hilarijeva života. Drevni izvori govore da se rodio u Poitiersu, vjerojatno oko 310., u bogatoj obitelji, te je primio solidno obrazovanje, što se dobro vidi i u njegovim spisima. Čini se da nije odrastao u kršćanskom okruženju, budući da on sam govori o putu potrage za istinom, koji ga je postupno doveo do priznanja Boga stvoritelja i utjelovljena Boga, koji je umro da bi nama dao život vječni. Kršten oko 345., izabran je za biskupa svoga rodnoga grada oko 353.-354. Kroz godine koje su slijedile Hilarije je napisao svoje prvo djelo Tumačenje Matejeva evanđelja. Riječ je o najstarijem tumačenju ovoga evanđelja na latinskom jeziku koje se sačuvalo do danas.

Kao biskup 356. Hilarije je sudjelovao na sinodi u Béziersu, u južnoj Francuskoj. On sam naziva tu sinodu „sinodom lažnih apostola“, budući da su skupom dominirali biskupi skloni arijevcima, koji su negirali božanstvo Isusa Krista. Ovi „lažni apostoli“ tražili su od cara Kostanca da osudi na progonstvo biskupa Poitiersa. Tako je Hilarije u ljeto 356. bio prisiljen napustiti Galiju. Prognan u Frigiju, u današnjoj Turskoj, Hilarije se susreo s okruženjem kojim je u vjerskom smislu u potpunosti dominiralo arijanstvo. I ondje ga je njegova pastirska briga potakla da hrabro radi na ponovnoj uspostavi jedinstva Crkve na temelju prave vjere utvrđene na Nicejskom saboru. S tim ciljem započeo je pisati svoje najvažnije i najpoznatije dogmatsko djelo: De Trinitate (O Trojstvu).

Za godina svoga progonstva, Hilarije je napisao i Knjigu o sinodama, u kojoj donosi i tumači svojoj subraći biskupima u Galiji ispovijesti vjere i ostale isprave sinoda koje su se sastajale na Istoku oko polovice 4. stoljeća.

Hilarije se 360. ili 361. konačno mogao vratiti iz progonstva u domovinu nastavljajući odmah pastoralnu djelatnost u svojoj Crkvi, a utjecaj se njegova naučavanja proširio i daleko izvan tih granica. Sinoda koja se 360. ili 361. održala u Parizu prihvaća ponovno izričaje Nicejskoga sabora. Neki stari autori misle da ovaj veliki antiarijevski preokret među episkopatom Galije valja u dobroj mjeri zahvaliti snazi i dobroti biskupa Poitiersa. To je ustvari i bio njegov dar: povezivanje snage u vjeri i dobrote u međuljudskim odnosima.

Posljednjih godina života sastavio je i Rasprave o Psalmima, komentar 58 Psalama, koji su protumačeni prema načelu iznijetom na početku djela: „Nema sumnje da se sve ono što kažu Psalmi mora shvatiti u skladu s evanđeoskim navještajem, tako da, kakav god bio glas kojim je proročki duh progovorio, sve bude stavljeno u odnos s dolaskom Gospodina našega Isusa Krista, utjelovljenjem, mukom i kraljevstvom, te sa slavom i moći našega uskrsnuća“ (Instructio Psalmorom 5).

Hilarije je, kako prenosi Bitno.net, umro 367., a njegov liturgijski spomen slavi se 13. siječnja. Blaženi Pio IX. 1851. proglasio ga je crkvenim naučiteljem.

KT