Riječ – dukat


Jedna narodna mudrost kaže za čovjeka koji je škrt na riječima: „U njega ti je riječ dukat.“ To će reći: taj je jako šutljiv, ne voli puno pričati, ako izvučeš iz njega koju, ta ti je kao da je zlatom plaćaš. Ali ta izreka ima još jedno značenje.

Piše: Anto Orlovac

Naime, netko ne govori puno, ali kad progovori, njegova zaista zlata vrijedi. To je razborita, promišljena i mudra riječ.

Nekoć se posebno cijenila riječ starijega čovjeka, puna životnog iskustva i mudrosti. Njemu se išlo po savjet, osobito u važnijim pitanjima i većim dvojbama.

Čovjekova riječ je važna. Treba znati reći pravu riječ i u pravo vrijeme. Ne valja ih uludo rasipati. Ljudi koji puno pričaju, zamaraju. Netko je duhovito rekao da bi kad bi ljudi govorili samo ono što stvarno znaju i razumiju, na zemlji brzo zavladala velika šutnja. Žito sazrijeva na njivi, a riječ u srcu. Za jedno i za drugo treba vremena, mira, svjetla, kako bi sazrjelo i donijelo ploda. Žito se ne žanje zeleno. A mnoge riječi ne dočekaju da sazriju u onomu koji ih izgovara. Nije onda nikakvo čudo što od njih nema ploda.

A život me je naučio da nerijetko najviše govore oni koji najmanje imaju reći. Još od studentskih dana. Neki na svaku imaju nešto reći. I to prvi. U raspravama ne možeš od njih doći do riječi. Drugi pak uglavnom šute, slušaju, i obično tek na kraju progovore, ako još za njih uopće ostane vremena. Ali u rečenici-dvije više reknu nego neki u dugu govoru. Oni koji manje pričaju, često imaju više kazati. Katkad ih je teško potaknuti na to da svoje (mudre) misli podijele s drugima. Ali kad ih izreknu, onda se to pamti. Zašto neki toliko vole govoriti? Otkuda im ta potreba? Otkud potreba lošem pjevaču da ustrajno pokušava ostvariti pjevačku karijeru, lošem slikaru da količinom nastoji nadoknaditi lošu kvalitetu svojih slika, slabom nogometašu da baš od nogometa ne odustaje? Štoviše, oni se osjećaju neshvaćenima. Je li to nerealna procjena vlastitih sposobnosti i mogućnosti ili možda potreba da se nečim postave u središte pozornosti drugih, teško je dokučiti.

Mudrost valja najprije prikupljati čitajući, slušajući razborite ljude, razmišljajući i usvajajući ono što vrijedi. Time se najprije sami bogatimo pa možemo i druge obogatiti. Jedna kineska poslovica veli: „Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu.“ Valjalo bi nam – osobito propovjednicima i svima koji nastupaju u javnosti – malo i pjesnike čitati; dobri pjesnici umjetnici su riječi. Evo, meni je na primjer pravo otkriće religiozna poezija Vladimira Nazora kojega su partizani iskoristili za svoju komunističku promidžbu: kolika ljepota i teološka dubina u njegovim pjesmama! A tako je dugo prikrivana i ostala nepoznatom. Nedavno je izišla knjiga njegove poezije pod izvrsnim naslovom: Ja vjerujem. Kako je samo divno prepjevao mnoge sadržaje naše vjere; jedna mu je pjesma o Gospinu Navještenju čak i u Časoslov uvrštena! Antologijske je vrijednosti.

Nije li upravo zato što malo čitaju kod mnogih koji javno nastupaju toliko banalnih riječi, priglupih fraza. A velike se misli mogu i jednostavno izreći. Tako se najbolje i pamte. Govoriti jednostavno ne znači govoriti banalno, šatrovački; to je velika razlika. Propovjednik mora birati lijepu riječ, lijep izričaj, ali to ne smije biti nikakva „sveta“ fraza, nego domišljena i usvojena misao. I papa Franjo upozorava da propovijed ne smije biti duga jer remeti sam ritam bogoslužja, ali treba biti takva da svatko može ponijeti sa sobom barem jednu misao koja će ga nositi i poticati cijeli tjedan.

U razborita je čovjeka riječ – dukat; u Boga je Riječ Njegov vlastiti Sin. Zato je ona toliko vrijedna.