„Pobožnost prema vlastitu domu“


Kakva je sad to opet nova pobožnost: pobožnost prema vlastitu domu? Tko to stalno izmišlja?

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

Znamo za puno različitih pobožnosti: Presvetom Srcu Isusovu, Muci Isusovoj, Božjem milosrđu, odnosno Milosrdnom Isusu, Duhu Svetomu, cijeli spektar pobožnosti u čast Gospi, pa svetcima: Sv. Ivi, Sv. Anti, Sv. Josipu, zatim ovomu ili onomu svetcu ili blaženiku, ali za pobožnost prema vlastitu domu, dakle: prema svojoj kući, e za takvu pobožnost vjerojatno nismo čuli.
Ovu je pobožnosti sigurno izmislio neki pobožni redovnik ili časna sestra ili možda neki papa? No, nije to nikakva novotarija, nikakva nova pobožnost koju treba uvesti; postoji ona zapravo otkad postoji obitelj i čovječanstvo, a spominje je baš tim riječima apostol Pavao u Prvoj poslanici svome suradniku Timoteju.

Nije riječ o molitvi

Pa kakva je to pobožnost? Je li to neka posebna molitva za svoju kuću, za svoju obitelj, za djecu, za ukućane, za rodbinu? Nije. Nije čak nikakva molitva. Pa što onda jest? Apostol Pavao govori o njoj upućujući Timoteja kako se ima ophoditi u svom apostolatu s ljudima i na što ih treba poticati. Govori o obiteljskom životu, posebno o onima koji su ostali bez zaštite i bez sredstava za život. U to vrijeme to su posebno bile udovice: bez mirovine, bez socijalne zaštite, a nerijetko s djecom koju su mukotrpno trebale same podizati. Neka su se djeca već opasala snagom, a majke im udovice i dalje nose teret starosti, samoće, nezaštićenosti. I baš tu Pavao spominje pobožnost prema vlastitu domu. Ona se sastoji upravo u tome da se djeca, dakako odrasla, brinu za svoje ostarjele majke, odnosno roditelje jer od vlastita doma valja krenuti. Ako koja sirota starica nema djece, neka se za nju brine zajednica kršćana, veli Pavao. A ima li ih, onda su ona prva dužna brinuti se za majke. Piše Pavao: „Ako li ipak koja udovica ima djecu ili unuke, neka najprije oni znaju očitovati svoju pobožnost prema vlastitu domu i uzdarjem uzvraćati roditeljima“, i dodaje „jer to je ugodno Bogu“ (1Tim 4,4). To je djelo ugodno Bogu, po Bogu, a upravo od toga dolazi pojam pobožnosti.

Pobožnost, ovdje, nije dakle ni molitva ni neka „pobožna“ vježba, nego jednostavno običan ljudski život po Bogu, po Božjem zakonu, koji se očituje u međusobnom pomaganju, i to najprije onima čiji smo dužnici i s kojima smo povezani obiteljskim vezama. Ne stoji li još u Dekalogu kao Božja zapovijed: „Poštuj oca i majku?“ Poštivati roditelje, znači i pomagati im onda kad oni ostare i obole, a djeca se opašu snagom. I nije to neka usputna zadaća, ako baš stignemo, ako nam još ostane vremena od ostalih dužnosti, nego je to naša obveza, naš dug; oni su nas zadužili i to zaslužili.

Suvremeni čovjek uredio si je takav stil života u kojemu za stare i bolesne jednostavno više nema mjesta u obitelji. U najboljem slučaju smještaju ih u kakav dom, pa brzo na njih zaborave. Kao mlad svećenik imao sam prilike djelovati u jednom domu za ljude treće dobi, kako se to danas rado kaže. Vodile su ga časne sestre. Ti stari ljudi imali su sve što im je bilo potrebno: stan, hranu, lijepu podvorbu, potrebno liječenje. Ali toliko su puta bili tužni, osobito uz velike blagdane. Jedna starica koja je muža izgubila u ratu i sva se predala podizanju svoje djece, znala mi je reći: „Velečasni, sve sam učinila za svoju djecu, školovala ih i brinula se za njih, i hvala Bogu, svi danas imaju uredan život. Ne moraju mi ništa donijeti; ništa mi ne treba. Ali niti da me nazovu za blagdan i čestitaju mi, a kamoli da me dođu obići. To boli.“

No, još gore je kada netko od roditelja ostane star i sam, a ne želi napustiti svoje kuće, svojih navika, svoje okoline. „Pa neka se o njima brine Caritas!“, toliko puta čujemo takvu tvrdnju. Caritas, tko je to? To su ljudi koji snagom svoje vjere i pobožnosti, ne samo prema svome, nego i prema tuđem domu pomažu i dobro čine potrebitima, siromašnima, bolesnima, napuštenima, iako ih oni ničim nisu zadužili. Drugi, tuđi ljudi pomažu, a ti, domaći, koji si dužnik, izbjegavaš svoju dužnost!?

Vjera se niječe lošim djelima

Prema takvima je Pavao vrlo oštar kad piše Timoteju: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“ (1 Tim 5,8). Ne reče: ako ne ide u crkvu, ako se Bogu ne moli, ako ne posti... nego ako se ne brine za svoje, posebno za svoje ukućane. Takav se odrekao vjere i postao gori od nevjernika. U Pavlovim ustima nije moglo biti veće osude. Vjera se, dakle, niječe lošim djelima. Uzalud je jedno vjerovati, a drugo djelovati. Isto tako s druge strane: vjera se pokazuje dobrim djelima. A Gospodin naš Isus reče da će upravo to biti kriterij po kojemu ćemo biti suđeni na kraju svoga života: bio sam gladan i dali ste mi jesti – ili niste; bio sam žedan i dali ste mi piti – ili niste; bio sam bolestan, gol, u tamnici i pomogli ste mi – ili niste. O tome „ili“ ovisit će vječna sreća uspješna života ili vječna nesreća promašena života svakoga od nas. Pobožnost prema vlastitu domu najbolji je put da zavrijedimo biti primljeni u vječni Očev dom. Vrijedi tu pobožnost usvojiti i njegovati!