Može li se ljubav znanstveno dokazati?


Ima jedno područje koje je suvremenom čovjeku (ali ne samo suvremenom) najveća svetinja, idol, božanstvo. To je znanost ili, kako je u ovim krajevima zovu: nauka. Neki je čak vole pisati velikim početnim slovom, toliko im je važna.

Najkasnije od doba prosvjetiteljstva znanost se stavlja kao vrhovno mjerilo svega što postoji. Nešto se može ili ne može „znanstveno“ dokazati. Ako može, to je onda jedino dobro i ispravno, ako ne može, to ništa i ne vrijedi. Pritom se ne govori o tomu koja bi znanost trebala što dokazati jer svaka ima svoje područje istraživanja i svoje metode dokazivanja: dovoljno je pokriti se etiketom znanosti i sve „prolazi“ „Znanost je dokazala!“ To je tvrdnja koja uvijek pali.

No, poznato je da se znanost strašno brzo razvija, širi i grana. Nema jedinstvene znanosti. Svako područje ima „svoju“ znanost koja opet ima vlastite načine istraživanja i dokazivanja. Postoji doduše i tzv. interdisciplinarno istraživanje u kojemu se uvezuje više različitih metoda kako bi se točnije mogao provesti neki pokus, no ne može se ista metoda primijeniti na svaku granu znanosti. Da i ne govorimo da nitko ne može biti stručan znanstvenik u svim područjima nego samo u jednom, a želi li što dublje ući u neku od znanosti, mora to više sužavati područje koje istražuje. Prošlo je vrijeme enciklopedijskog znanja. Sveznadara nema. Oni koji „sve znaju“, zapravo su neznalice koje obično vole puno pričati. Vrhunski znanstvenici obično su vrlo skromni ljudi jer znaju koliko toga još ne znaju.

Područje vjere jedno je od onih koja izmiču kontroli znanosti. Oni kojima je znanost idol, tvrdili su i tvrde da se vjerske zasade, pa i samo postojanje Boga ne može znanstveno dokazati. Neki se drznu čak tvrditi (a toga smo se naslušali 50 godina!) kako je znanost „dokazala“ da Boga nema. Vjernici su se s druge strane upinjali da Boga „znanstveno“ dokažu. No, znanost ne može dokazati ni da Boga ima ni da ga nema. Ona može samo na nešto upućivati. Jer područje vjere nešto je drugo; ono nije identično s područjem znanosti, ali s njim se ni ne sukobljava. To su dvije stvarnosti koje mogu savršeno dobro postojati jedna uz drugu. No, dobro je imati na umu da su mnogi vrhunski znanstvenici (bili) osvjedočeni vjernici. Njih znanost upućuje na Boga i dovodi ih k njemu.

Ima u životu puno vrlo važnih stvari koje se ne mogu „znanstveno“ dokazati. Može li se na primjer znanstveno dokazati nečija dobrota, pravednost, iskrenost, dobrohotnost, ljubav dvoje ljudi koji se vole? Koja to znanost može dokazati ljubav roditelja prema djeci, majke prema svom čedu? Ne može ni jedna, ali tko nije slijep, to lijepo i jasno vidi. Kako vidi? Iz njihovih postupaka. To ga zadivljuje i privlači. A zaključak se sam nameće. Onda se ne čudimo što Boga ne možemo „znanstveno“ dokazati. Ne reče li sv. Ivan da je Bog Ljubav! I sad ti nju znanstveno dokazuj!

A ima puno stvari koje se i te kako dadu znanstveno dokazati: recimo sastav i djelovanje atomske ili hidrogenske bombe, domet rakete s nuklearnim ili kakvim drugim razornim bojevim glavama, rušilačka snaga i ubojitost nekog eksploziva. Neka nas Bog od njih sačuva! A dao nam puno onoga što se znanstveno ne može dokazati: ljubavi, dobrote, plemenitosti, pravednosti, mira, solidarnosti, čega toliko treba ovomu svijetu: i priprostu čovjeku i vrhunskom znanstveniku. A nama vjernicima upravo vjera pomaže da sve to pronađemo u Bogu i na njegovu putu.

Anto Orlovac