Jȁ, torture od kulture!


U moru „crnih vijesti“ nekako su najsigurnije stranice Kulture. No, s obzirom na sadržaj onoga što se predstavlja kulturom, i ovdje danas valja biti oprezan...

Piše: Anto Orlovac

Novine sam već poodavno gotovo prestao čitati. Malo je tamo pozitivnih sadržaja, dobrih objektivnih komentara, nepristranih informacija, a previše „crne kronike“ koja se proširila na gotovo sve rubrike: na politiku, gospodarstvo, sport; tamo gdje se obrće velik novac. Sve neki kriminal, korupcija, zločini, suđenja, podmetanja. Ponekad ih ipak uzmem u ruke u nadi da ću naći i nešto pozitivno, neki lijep primjer ljudske solidarnosti, plemenitosti. Znam da takvi primjeri nisu baš neka atraktivna vijest za medije (iako ne znam zašto, i uvijek se pitam zašto je zlo zanimljivije i privlačnije), ali mi je uvijek drago kad to pročitam. To čovjeka osvježi, podigne, potakne, obraduje. Nekako sam najsigurnije otvarao stranice (ili stranicu) u rubrici Kultura. Tu bi se ipak češće našlo nešto što čovjeka može uzdići, dati mu dobar poticaj, dobru ideju.

Kultura i medicina

Otvorih nedavno jedne naše novine (Nezavisne novine, Banja Luka, 25. 2. 2016., str. 29). Dvije stranice posvećene su kulturi. Među prilozima jedan je s naslovom Zgrožena publika napustila Londonski nacionalni teatar i nadnaslovom Izvedena predstava koja obiluje scenama zlostavljanja. Evo kako o toj „predstavi“ započinje svoje izvješće novinarka Dragana Raduški, a urednik je to istaknuo masnim slovima: „Onesvješćivanje gledatelja i masovno napuštanje predstave obilježili su premijeru predstave 'Cleansed' koja je odigrana u Londonskom nacionalnom teatru.“ Znam da se drugdje dogodi da dio gledatelja napusti neku predstavu: ponekad diskretno, u stanci, bez buke, ponekad pak demonstrativno, usred predstave, kad se s nečim ne slaže ili je isprovociran, ali ovo je, čini se, „izišlo iz sviju knjiga“, kako je znala govoriti moja pokojna majka kad bismo mi djeca u svojoj obijesti prekardašili. Novinarka nastavlja svoj prikaz: „Obilje grafičkih scena silovanja, zlostavljanja i nasilja izazvalo je zgražanje nazočnih. Prema riječima publike, veliki broj gledatelja je ispraćen iz dvorane, a neki su čak zatražili i medicinsku pomoć. Mnogima su scene zlostavljanja, nasilna hranjenja te sakaćenja bile, ipak, previše za gledanje.“ I uprava kazališta je priznala da je „najmanje 40 gledatelja napustilo predstavu“. Eto ti kulture! Do sada smo znali vidjeti kola Hitne pomoći uz rub kakva sportskog stadiona ako bi se koji igrač ozlijedio, ili bi gledatelji zakavgali, pa tkogod ostao razbijene glave, a sada će izgleda morati početi dežurati i pred kazalištima. Eto prilike za novu multidisciplinarnu suradnju kulturnih i medicinskih ustanova. „O tempora, o mores!“, rekli bi stari Latini. Prilagođeno, u vrlo slobodnu prijevodu na suvremeni bosanski mogli bismo reći: „Jȁ, torture od kulture!“ 

A što vele kazališni kritičari? Hvala novinarki, i to nam je obznanila: „Britanski kritičari kažu da je neke od scena zaista nemoguće gledati. Naime, u 22. minuti muški lik ostaje bez jezika, u 51. minuti glavni ženski lik biva silovan, a u 90. minuti njoj presađuju muške genitalije u jednoj bezočnoj sceni.“ A sigurno su se ti kritičari nagledali svega i svačega, pa kad je njima neke scene „zaista nemoguće gledati“ te ih nazivaju „bezočnima“, što je onda s prosječnim gledateljem koji je došao malo se opustiti i duhovno uzdignuti?

Eto što je na programu takve ugledne kuće kakva je National Theatre u Londonu. Što se onda može očekivati u nekim manje poznatim kazališnim kućama? Zar je onda čudno što nam stasaju naraštaji koji su lišeni osjećaja, empatije, suosjećanja s drugima, mladi koji su grubi, agresivni, što su nam djeca nasilna i sve češće žrtve nasilja, što obitelji nerijetko više nisu topli dom. Čime nas hrane, još smo i dobri.

Krik mlade duše

E, da, da ne zaboravim: pa tko napisa takvo djelo? Sigurno ste pomislili, i po svemu bi se činilo da mu je autor neki okorjeli kriminalac koji je pušten iz zatvora nakon dugogodišnje kazne, „muškarčina“ bez duše i osjećaja, pa se tim „komadom“ osvećuje društvu u kojemu se ne snalazi i koje ga ne prihvaća. Ma ne, varate se! Autor je ženska osoba, i to ne neka stara frustrirana oštrokondža, razočarana životom; mlada žena koja je poživjela samo 28 godina, a onda izvršila samoubojstvo. Zove se Sarah Kane (1971. – 1999.). Za nju „znaju reći da je bila divna, ali problematična osoba“, te da su je mučili mladenački „turbulentni duševni problemi“ koji su utjecali „na drame koje je stvarala“. Sve to čitamo u spomenutom prikazu. Ako sam dobro razumio, to je ona svoj nutarnji duševni nered prenijela u svoje drame. Stoji u prikazu i da je bila „seksualno fluidna“ što ja ne razumijem, pa ne mogu ni vama protumačiti što je to. I da ne bismo pomislili da je to dno dna, ima i od zla gore: prije nego je izvršila samoubojstvo, autorica je ostavila „svoj posljednji i najcrnji komad pod naslovom 4.48 Psychosis“.

Zgrozio sam se pročitavši sve to u razmjerno kratku prikazu. Ipak, nisam samo tako odbacio novine. Pročitao sam još jedanput i dođe mi misao: pa to je krik mlade osobe prazne duše, mučene tim svojim mislima i strašnim predodžbama koje nije mogla podnositi. Zato je to povjerila papiru očekujući olakšanje i smirenje. No, ono nije došlo. Tako je samo godinu dana nakon što je spomenuti komad praizveden, izvršila samoubojstvo s tek navršenih 28 godina života. Meni je to zazvučalo kao poziv na molitvu za njezinu dušu da barem u Bogu nađe svoj pokoj, kad ga u svijetu nije našla.

A zašto ugledna londonska kazališna kuća forsira upravo takve predstave od kojih će jedna biti na repertoaru još više od dva mjeseca „i tek se očekuju prave reakcije“, kako piše novinarka, neka njezina uprava sama odgovori. Hoće li razborit roditelj morati uskoro svoje dijete upozoravati govoreći o kazalištu: „Sine, nemoj tamo ići, tamo ti se prikazuje kultura!“?