Imamo li za što zahvaljivati Bogu?


Skloni smo sve u svom životu smatrati normalnim i o tome uopće ne razmišljamo. A što se tu stvarno događa, vidimo tek kad se malo zaustavimo u razmišljanju.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

 

Phil Bosmans piše:

U prirodu je ugrađena tajna ljubavi, fantastične ljubavi. Kucanje moga srca, stotinu tisuća puta na dan, besplatno.

Nevjerojatno. Svaki dan udahnem dvadeset tisuća puta, a za stotinu i četrdeset kubičnih metara zraka koji za to trebam, ne ispostavlja mi se nikakav račun.

Pitam se koliko je letova i koliko pčela bilo potrebno za malu žličicu zlatnožuta meda za moj doručak. I koliko je cvjetova za to cvalo. I tko je dao da sja sunce, jer kad pada kiša, pčele ne lete. Sve to za jednu malu žličicu zlatnožuta meda za moj doručak!“ (navod prema Glasu koncila, br. 41, 2009, str. 40)

Pomisli samo da neki Telekomi mogu naplaćivati impulse za otkucaje srca, koliki bi iznos bio samo za jedan dan? Sirotinja to ne bila u stanju ni platiti. Znači, ne bi mogla ni živjeti.

Ili: koliko stoji kubični metar plina? Kad bi nekakva INA, MOL ili koja druga tvrtka isporučivala i naplaćivala zrak koji udišemo prema svome nahođenju, pa isključila dovod kad joj nije plaćeno, kao ono prošle godine Rusi svoj plin usred najveće zime, što bi bilo s nama? Naš bi život ovisio o nečijem hiru. A bez kisika ne možemo izdržati niti toliko koliko možemo bez plina za grijanje. Odmah bismo umrli.

Kad sjednem doručkovati, padne li mi na pamet koliki su radili samo za taj moj obični doručak. Nije to samo kućanica koja je doručak spremila ni oni koji su potrepštine donijeli iz samoposluge, prijevoznici i proizvođači, koji su to usput dobro naplatili, nego i oni kojima nitko za to ne će platiti, nit se sjetiti reći hvala: pčela ili stotine njih za samo žličicu meda za jedan moj doručak, krava kojoj su uzeli mlijeko, a da joj nisu platili, zemlja na kojoj su posijali i poželi žito, a da nju nisu pitali, kako bi napravili kruh. A iza svega toga stoji nečiji plan. To je Božji plan i Božja briga. Nije li zavrijedio da mu reknem hvala? „Pa ja sam to kupio, pošteno platio i to je moje“, možda odgovaraš. A od koga bi kupio da nema pčela, da nema cvjetova, da nema krave, da nema trave, da nema zemlje…?

A svega toga ima, „zahvaljujući“nekome. Evo sama riječ kaže da nekome treba zahvaliti. Zar je razumnu čovjeku teško dokučiti kome? I učiniti to. Zahvaliti Nekome tko je to sve tako lijepo uredio i organizirao. Svakoga dana. I onda kad misliš da nisi ništa posebno doživio. Svaki trenutak je poseban, divan, jer ga Bog daje. Smije li vjernik toga zaboraviti?

A to je tek početak moga dana. Što još sve proživim u tijeku dana? Samo jednog dana? A koliko mi ih je do sada dano?! I da nemam za što zahvaljivati?