Desnica i ljevica


Kako se neki pojmovi i neke vrjednote mijenjaju! Uzmimo, na primjer: „desno“ i „lijevo“, „desnica“ i „ljevica“. Sjećam se iz svoga djetinjstva na selu: tko je imao dva vola, bio je smatran dobrostojećim čovjekom. A jedan je od volova u jarmu uvijek bio dešnjak, a drugi ljevak.

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

Postojale su i zapovijedi koje su se izdavale kad su volovi vukli kola ili plug. Kad ih je trebalo potaknuti da idu desno, povik je glasio: „Stu!“ Ako su trebali ići lijevo, zapovijed je bila: „Ost!“ Ne znam zašto je među zaprežnim životinjama pravljena razlika, ali znam da je zapovijed za „desno“ konjima glasila: „Vista!“ (nema nikakve veze s računalnim programima, a kako bi i imala!), a „lijevo“: „Vot!“ I sve je dobro funkcioniralo. Nitko se nije bunio: ni dešnjak, ni ljevak, samo ako je gazda bio razuman, pa nije preopterećivao životinje. Najbolje je bilo kad je i desni i lijevi vukao lijepo naprijed, bez suvišnog vrludanja desno ili lijevo. Samo tako se moglo nešto uraditi i postići. A hraniti, pojiti i timariti trebalo je jednako i desnog i lijevog vola ili konja. I svi zadovoljni!

„Desničar“ u percepciji „ljevičara“

A reći danas nekome da je „desni“, „desničar“, to je uvrjeda. Možeš biti sve: i ljevičar i liberal i naprednjak i koješta drugo, ali desničar – sačuvaj Bože! A tko napravi tu razliku? Ljevičari, galamdžije, oni koji su redovito u manjini, ali su tim nametljiviji i glasniji u medijima, pa ušutkaju većinu. Ne samo da desnica prema njihovu nije jednaka ljevici, nego je desnica zlo u sebi, a ljevica upravo ono pravo: dobro, napredno, tolerantno, ljudsko.

Što je „desno“, što „lijevo“?

Zaustavimo se bez ideološke obojenosti kod samih pojmova! Što je „desno“, što „lijevo“? Što „desnica“, što „ljevica“? Otvaram rječnik jezika nam materinskog, lijepog, dragog, hrvatskog. I evo što tamo stoji.

„Desnica“ ima dva značenja. Prvo je „desna ruka“. Odmah je dodana i izreka koja je u narodu vjekovnim iskustvom prokušana: „Dajem desnu u vatru“, tumačeći da to znači „jamčim“, „kunem se“. A kuneš se onim što nešto znači, što nešto vrijedi. Zanimljivo, nitko ne reče da se kune ljevicom. Njoj se, izgleda, ne vjeruje. Barem ne toliko kao desnici.

Drugo je značenje desnice „političke opcije i skupine konzervativnih načela“, stoji tamo. Ima i glagol „desničariti“. (Moje računar ne zna za tu riječ, pa mi ju je podvuklo crvenom. Znači oprez!) A evo što rječnik kaže, što znači desničariti: „napadno podupirati ili izražavati desničarske političke stavove“.

Nikako ne volim kad je nešto napadno, pa listam dalje da vidim što je to „ljevica“. Opet dva značenja: „lijeva ruka“ i „političari koji se zalažu za političke i društvene promjene u korist radnozavisnih slojeva pučanstva“. Ima, bezbeli, i glagol „ljevičariti“, kako ga ne bi bilo. (Zanimljivo, računalo mi tu riječ nije podvuklo. To mi je nešto sumnjivo! Za koga ono navija?). A to je isto što i „desničariti“, samo na lijevoj strani: „napadno podupirati ili izražavati ljevičarske političke stavove“. Opet napadno!

Jednako dobro ili jednako loše

Iz svega rečenoga ja ne mogoh zaključiti da je tu jedno bolje od drugoga. Meni se oboje čini jednako dobro ili loše: i desno i lijevo. Kako u gramatici, tako i u jarmu.

Idem korak dalje. Okrećem se Božjoj riječi. Otvaram Bibliju. U Psalmu 118 čitam:

Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Gospodnja se proslavi desnica,
Gospodnja me uzdigne desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!

(Ps 118,15-16).

Iako je Bog savršeni Duh, bestjelesan, sveti pisac slikovito kaže da nam Bog pomaže svetom svojom desnicom. Zanimljivo, ništa tamo ne nađoh o ljevici.

I narodna poezija govori uvijek o „junačkoj desnici“. I ne samo poezija: eno Jelačića bana s mačem u desnici, eno tolikih drugih hrvatskih (ili kojih drugih) junaka. Mač je u desnici. To je simbol snage, sigurnosti, obrane. Ničega negativnoga narod ne vidje u toj „desnici“. Ni umjetnici. Naprotiv!

Barem za ravnopravnost

Ljudi su u prošlosti polagali, a ponekad i danas polažu prisegu. Prisegu da će govoriti istinu, da će vjerno obavljati preuzetu službu. Pri tom se desnicom dotakne Evanđelja ili Ustava. To je znak povezanosti njegovih obećanja i nečega važnoga, svetoga. Znak ozbiljnosti i odgovornosti.

Roditelji su nas kao djecu učili da sve valja raditi desnicom. Desnicom se križamo, jedemo, pišemo. Desnicom svećenik ili biskup dijele blagoslov. Desnicu pružamo jedni drugima u znak pozdrava. Ne samo „desničari“, nego i „ljevičari“. I sve to valja. Pa zašto je onda biti desničar zlo nad zlima? Kad se nekoga hoće eliminirati, obezvrijediti, ne trebaju nikakvi dokazi: nalijepi mu se etiketa desničara i ne treba više ništa dokazivati. Za ljevičara to sve ne vrijedi.

Desnicu zovu i konzervativnom. A „conservare“ znači: „sačuvati“, „spasiti“, čak „obdržavati“, kada je riječ o zakonu. Što bi u tome bilo lošega kad vrjednote čuvamo ili kad zakone obdržavamo? Čak nas na to i ljevičari obvezuju, barem kad je riječ o zakonima koje su oni donijeli. Neću dalje, mogao bi netko još optužiti i latinski rječnik. A stari Latini su izumrli, pa se ne bi mogli braniti; doduše umro je i predsjednik Tuđman, ali ga neki ne prestaju i dalje napadati. Što se mene tiče, ja sam za ravnopravnost desnice i ljevice. (Barem za ravnopravnost!) Dosta mi je ljevičarskih fraza i galame po medijima da su oni bolji od „desnice“. Uostalom, reče jedan britanski državnik: „Tko s dvadeset godina nije ljevičar – nema srca; tko s četrdeset nije desničar – nema pameti.“ A ja sam davno prošao četrdesetu.

A ako se netko, neki ljevičar, u ovome mom razmišljanju našao pogođenim ili uvrijeđenim, izjavljujem da mi to nije bila namjera. Ja mu iskreno pružam „desnicu pomirenja“.