Boga grijeh žalosti


Oca. Boga grijeh žalosti. To je zlo u koje čovjek svjesno, svojom slobodnom odlukom srlja. Bog to vidi i zna koje su posljedice. Zbog toga se žalosti, ali ne može intervenirati jer bi nam time oduzeo slobodu.

Piše: Anto Orlovac

Obično kažemo da grijeh Boga vrijeđa, da izaziva njegov gnjev i pravednu osvetu. Možda ćemo se nakon takve tvrdnje Boga bojati, ali voljeti ga nećemo. I doista, nije malen broj ljudi koji imaju upravo takvo mišljenje o Bogu: kao o neumoljivoj pravdi, osvetniku koji će sve izvesti na čistac. Jao tebi ako mu se zamjeriš. Nije dobro izazivati jačega. Neki i psihički obole zbog upravo takve iskrivljene slike Boga.

No, sveti ljudi, koji govore o Bogu, posreduju posve drukčiju sliku. Bog je, kako ga oni vide, dobri otac; Njega grijeh žalosti. Vrlo lijepo o tome govori sv. Benedikt, otac zapadnog redovništva. U svom Pravilu kojega se drže benediktinci diljem svijeta, kaže na jednom mjestu: „da se … (Bog) ne bi jednom morao žalostiti zbog naših grijeha.“

Iskustvo indijskog mudraca

Prelijepu sliku nebeskog Oca možemo vidjeti u primjeru velikog indijskog mislioca Mahatme Gandhija. On ju je osobno doživio sa svojim vlastitim ocem. Evo kako on to opisuje:
„Kad sam imao petnaest godina, počinio sam jednu ozbiljnu krađu. Budući da sam dugovao 25 rupija, otkinuo sam dio od zlatnog bratova lanca i lanac opet sastavio. Otkinuti dio sam prodao i tako se riješio duga.
No, to je bilo nedopustivo za moju dušu. Nisam mogao izdržati. Odlučio sam da ću svoju krivnju otkriti ocu i da nikada više neću krasti.
Međutim, nisam imao snage. Kao da ne mogu usta otvoriti. Nisam se doduše bojao batina jer nas otac nije nikada tukao. Bojao sam se da će oca moj čin odviše ožalostiti.
Pošto sam odlučio sve iznijeti ocu, napisao sam mu pismo, priznao krivnju i zatražio zasluženu kaznu.
Kad sam mu predao papir, drhtao sam kao prut. On je bolestan ležao na postelji od dasaka, a ja sam mu sjeo nasuprot.
Dugo je čitao. Napokon stanu mu suze vlažiti plemenito i dobro lice te kapati na moje pismo. I meni su potekle suze. Za trenutak je stao, zaklopio oči, duboko se zamislio i zatim poderao pismo.
Očekivao sam bujicu ukora i predbacivanja, a on je ostao posve miran. Čak mi se uspio kroz suze i nasmiješiti. Tako nešto može samo prava očeva ljubav“ (Živo vrelo, br. 12, 1991., str. 7).
Treba li reći da Gandhi nikad nije zaboravio tu lekciju, dok bi batine vrlo brzo zaboravio.

Bog ljubavi i slobode

Njegov je otac prelijepa slika nebeskoga Oca. Boga grijeh žalosti. To je zlo u koje čovjek svjesno, svojom slobodnom odlukom srlja. Bog to vidi i zna koje su posljedice. Zbog toga se žalosti, ali ne može intervenirati jer bi nam time oduzeo slobodu. A bez slobode čovjek nije više čovjek! Bez slobode nema više ni ljubavi. A nje se Bog ne može odreći, ta on je Ljubav, reče sv. Ivan apostol.

A i sv. Pavao napisa vjernicima u Efezu kada ih potiče da se čuvaju svake zle i nevaljale riječi, a koriste one koje mogu pomoći u duhovnoj izgradnji pa veli: „I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti“ (Ef 4,30-32).

Eto čime žalostimo Boga: gorčinom, gnjevom, srdžbom, vikom, hulom, dakle nekontroliranim vladanjem kada naše pretjerane emocije ovladaju nama. Uostalom svime time žalostimo, ne samo Boga, nego i čovjeka, našega bližnjega.

Naš Bog ima osjećaje. Žao mu je zbog naše nesreće u koju srljamo. Nije u prvom planu neki Božji „gnjev“, nego žalost. Bog u kojega vjerujemo ima emocije i suosjeća s nama ljudima. Bog nije daleka, hladna zvijezda, On je sunce puno žara, topline i svjetla. Za nas.