Bog podiže čovjeka


U predbožićno vrijeme Crkva nas često poziva da podignemo svoje glave: „Podignite glave, približava se vaše otkupljenje“. Podići glavu znači biti radostan, biti ponosan, osjećati se sigurnim i voljenim.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Ako djetetu načas uskratimo ljubav i naklonost, ono obara glavicu, osjeća se jadnim, krivim, lako će i zaplakati. Ako se i sami krivima osjećamo, obaramo glavu. Eno i onaj farizej u hramu iz Isusove priče: na dnu hrama stoji pognute glave, svjestan svojih grijeha, kaje se za njih i ne usudi se podići glave i pogledati u svetište.

Pričali su toliki svećenici (i drugi) koji su prošli komunističke zatvore. Čuvari su morali zatvorenike po dnevnom redu izvesti na zrak, na šetnju, jer ih je bilo po sobama natrpanih kao sardine. A zapovijed je uvijek glasila: „Ići u krug! Glava dolje!“ Nisi smio razgovarati, nisi smio ni očima s drugima komunicirati. Zato je bilo: „Glava dolje!“ Tko ju je podigao, dobio bi po njoj od čuvara. No, ograničenje komunikacije bio je samo jedan od ciljeva. Htjeli su oni time postići još puno više: uništiti u njima upravo svaku radost, svaki ponos, poticati u njima osjećaj krivnje, stida, slomiti im osjećaj samopoštovanja. Silom su ih htjeli navesti da se krivima osjećaju. Tek onda su se mučitelji mogli osjećati potpunim pobjednicima. Ako u tome nisu uspjeli, onda bi takvog „nepokornog“ proglasili nepopravljivim, iskaljivali bi na njemu svoj bijes, izmišljali sve moguće kazne, samo da ga slome. Htjeli su biti „bogovi“ nad ljudima.

Lomitelji ponosa

A pravi Bog ne obara nego pridiže čovjeka, diže mu ponos, diže glavu. Jer, dignuti glavu znači biti radostan, pognuti je znači žalovati. A Bog nije htio da čovjek bude žalosna vrba. Htio je da bude jablan! Ponosan, uspravan i da – k nebu teži. Jer ondje je prijestolje Onoga koji diže čovjeka, podiže siromaha iz gliba, veli psalmist.

Nije to tako bilo u neko davno prošlo vrijeme. I danas ih ima koji bi htjeli našemu hrvatskome narodu slomiti ponos. Što sve nisu izmišljali za naše branitelje, za naše generale, za političke i vojne vođe koji su poveli narod u samostalnost. U to su se kolo upleli mnogi međunarodni činitelji, ali i mnogi mediji u Hrvatskoj. Što su sve pisali o našim generalima, o Domovinskome ratu! Govorili su o „udruženom zločinačkom pothvatu“, o „prekomjernom granatiranju“, gradova koje su oslobađali, kojega nije bilo (Knin), ali zato nisu tamo gdje ga je bilo (Vukovar, Dubrovnik, Pakrac…), o zločinima, o „diktatoru“ Prvom hrvatskom predsjedniku, i tako u beskraj. Znate li mi nabrojati tri hrvatska filma ili romana u kojima se o Domovinskome ratu i braniteljima pozitivno govori? (Mogu taj broj mirno spustiti i na dva!). Na kraju su se njihove optužbe pokazale lažnima. I nikome ništa! Po nečijem nalogu oni hrvatskom narodu htjedoše slomiti ponos, poniziti ga, uništiti! Nisu uspjeli. Ali oni ne odustaju.

Hodaj uspravno i ponosno

Iz te rabote nije isključena ni Crkva. Dapače, znaju oni da je ona zajednica ili, ako hoćete, ustanova, kojoj narod ipak najviše vjeruje. Treba slomiti i to povjerenje u crkvene ljude. Zato se o pogreškama crkvenih ljudi pišu reportaže u serijama, pojedinačni ispadi se apsolutiziraju i pripisuju cijeloj zajednici Crkve. S druge strane, o svim pitanjima društvenog života svaki građanin smije reći svoje mišljenje, samo, eto, jadni biskupi i svećenici ništa ne razumiju: ni o – primjerice – pitanju početka i prenošenja života i njegove zaštite, ni o „zdravstvenom“ odgoju naše djece i mladeži, a ustvari o kukavičjem jajetu jedne nekršćanske i protukršćanske slike o čovjeku. I tako bismo mogli nizati. Umjesto toga, neka nama vjernicima i svim čestitim ljudima ti napadi posluže za iskren ispit savjesti i na život kojemu nitko čestit neće moći prigovoriti. Onda ćemo imati potpuno pravo na ponos. Psi će i dalje lajati, a naše karavane mirno prolaziti.

Čovječe, živi tako da ni pred ljudima ni pred Bogom ne moraš hodati pognute glave; hodaj uspravno i ponosno, jer nisi ni gmaz koji puže, ni četveronožac koji hoda tik uza zemlju, nego dijete Božje koje zemljom uspravno hodi, a za nebom teži! Na to te je Bog pozvao i uzvisio.