(Iz 45,1.4-6; 1 Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21)

XXIX. NEDJELJA KROZ GODINU

Caru carevo, a Bogu Božje


Bog i(li) car. Crkva i(li) država. Svećenik i(li) političar. I tako bismo mogli gotovo u nedogled nabrajati svojevrsne nedoumice, dvoumice, doskočice ili aporije. U središtu današnjeg evanđelja gledamo dvije suprotne, nepomirljive strane i stranke, farizeje i herodovce, kako zajednički rade Isusu o glavi, „da Isusa uhvate u riječi“.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Mršo

 

Farizeji, radikalni patrioti, čuvari ortodoksije, nacionalisti „s dna kace“ koji mrze sve strano, pogotovo rimsko (naravno osim rimskog novca), i herodovci, simpatizeri Rima i rimske vlasti, kvislinzi, lojalni okupatorskoj rimskoj vlasti, obje strane/stranke na stranu stavljaju sve svoje neslaganje, razmirice i u udruženom (zločinačkom) pothvatu žele Isusa maknuti iz svojih života, iz javnog života, iz života naroda.

Naizgled bezizlazna situacija, pa i za Isusa: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Ako Isus odgovori da je dopušteno i potrebno, legalno i legitimno caru davati porez, onda on podržava Rim i okupatorsku vlast i tako će izgubiti utjecaj u narodu jer nije dovoljno domoljub, patriot, ako li kaže da ne daju caru porez, prijavit će ga okupatorskim vlastima da diže narod protiv vlasti. Vjerojatno su farizeji i herodovci bili ponosni na sebe i na zamku spletkarsku u koju su na kraju sami upali. Vjerojatno su mislili, kako danas neki kažu, da je to za njih win-win situacija, štogod da Isus odgovori, oni pobjeđuju i dobivaju.

Farizeji i herodovci u zajedničkom pothvatu, neprirodna koalicija, krajnja ljevica i krajnja desnica, zajedno protiv Isusa, i tako do dana današnjeg, gotovo na svim područjima ljudskog djelovanja, udružuju se strane i stranke, ma kako bile na različitim i suprotnim stranama „da Isusa uhvate u riječi“, da ubiju Boga i ušutkaju Njegov glas, Njegovu istinu.

Kroz povijest spasenja gledamo istinske Božje proroke koji su ušutkivani smrću jer su govorili Božju istinu u lice vlastodršcima i političkim elitama. Isto se događa s Isusom. Isto se događa i danas.

„Pružiše mu denar. On ih upita: 'Čija je ovo slika i natpis?'“ Isus nema novca uza se, ali farizeji i herodovci imaju, oni kojima je denar drag i božanstvo, oni kojima denar/novac nije prljav ni mrzak, odjednom su zabrinuti za taj isti novac kad treba platiti porez caru, državi.

Slika i natpis na novcu je carev i zato pripada caru, a zapravo nam Isus govori da je u nama utisnuta „slika i natpis“ Božji i zato mi pripadamo Bogu! Stvoreni smo na sliku Božju. Njemu slični. I stoga se svaki istinski vjernik treba truditi sve više sličiti Bogu i božanskom, a ne mamonu/novcu.

„Podajte caru carevo, a Bogu Božje“, odgovara Isus. Kad Isus ovo govori, zapravo On nam postavlja sasvim obično pitanje: „Što je to što ja dugujem ovom svijetu, vlastima, caru i što je to što ja dugujem Bogu?“ Svijetu, zemlji, caru dugujem i pripada im ono svjetsko, zemaljsko, prolazno kao, primjerice, plaćati poreze. Što pripada Bogu? Samo je jedan ispravan odgovor: sve! Sve Njemu dugujem. Svaku sekundu svojega života, cijeli svoj život. Ne mogu djelić ili djeliće svojeg života dati ili posvetiti Bogu kada sve pripada Njemu i sve je Njegovo. Pravi odgovor čujemo u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije: „Ja sam Gospodin i nema drugoga; osim mene Boga nema.“ Ono što dugujemo carevima ovog svijeta nikad i nipošto ne može i ne smije biti stavljeno u istu ravan ili, ne daj Bože, iznad onog što dugujemo Bogu. Car nije Bog i politika nije božanstvo. „Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima“ (Dj 5,29).

Politizacija Crkve - evangelizacija politike

Cilj Crkve sigurno nije politika, nego inkulturiranje evanđelja u sve pore ljudskog života, eo ipso i u politiku. No, to je i najteže, ali nije nemoguće. Politika nije u svemu negativna iako je u većini poprimila takvo značenje.

Ovdje nije riječ ni o „Crkvi u politici“ niti o „politici u Crkvi“ niti o „Crkvi ili politici“, nego o „Crkvi i politici“. Promišljati, govoriti i pisati o temi Crkva i politika, unatoč zahtjevnosti i opširnosti, ne samo da je potrebno, nego je i nužno.

Čini mi se da prva rečenica najbolje ocrtava, ali i pokazuje na ispravan red(oslijed) stvari jer ovdje nije prvotno riječ o Crkvi u politici niti o politici u Crkvi (iako je bilo, a nažalost još uvijek ima i jednoga i drugoga). Povijesno iskustvo, kako iz daleke, tako i iz bliske prošlosti poučava nas da nije dobro rješenje kad se Crkva bavi politikom, a još manje kad se politika bavi Crkvom. Znači li ovo da su Crkva i politika dvije nepomirljive ili čak i suprotstavljene stvarnosti? Ili možda da Crkva i politika moraju uvijek i po svaku cijenu surađivati? Nipošto! Crkva, čije je vrhovno načelo spasenje duša, tj. spasenje čovjeka, i politika, čije je vrhovno načelo briga za opće, zajedničko dobro, ne samo da trebaju, nego i moraju surađivati za dobro čovjeka, bez obzira je li riječ o duhovnom ili materijalnom dobru, ali pri tome zadržavajući i čuvajući svoju vlastitu narav i poslanje.

Ova suradnja, naravno, ne znači, nikako i nipošto, miješanje u stvari i poslove koji su vlastiti i pridržani, bilo Crkvi, bilo politici. Ova odijeljenost između Crkve i politike nije i ne smije se shvatiti kao znak nesuradnje ili suprotstavljenosti ili, ne daj Bože, neprijateljstva. Također, treba imati na umu da se područja rada i djelovanja Crkve i politike (po)nekad i (ne)rijetko preklapaju pa je vrlo teško, nekad gotovo i nemoguće, vidjeti i povući jasnu crtu razgraničenja. Unatoč sklisku i nesigurnu, a na trenutke i opasnu terenu, jedini ispravan put i načelo jest put uzajamnog uvažavanja vlastitosti i posebnosti uz iskrenu i otvorenu suradnju na onim područjima rada gdje je to moguće i potrebito, a ima i područja na kojima je suradnja i nužna. Ovo je zaista teška i dugotrajna zadaća, ali ne i neostvariva, zadaća koju je gotovo nemoguće do kraja dovršiti  jer se i Crkva i politika uvijek iznova nalaze pred novim izazovima u određenom vremenu i prostoru. Drugoga puta nema, nego put uvažavanja, dijaloga i suradnje, a ne put isključivosti. Zar ova dva vrhovna načela (spasenje duša/spasenje čovjeka i briga za opće/zajedničko dobro) ne mogu uzajamno surađivati i nisu li upućeni na uzajamnu suradnju?

Ništa tako otrcano i izlizano, isto tako i pogrešno, ne zvuči kao prigovor koji se zna često čuti kada netko iz Crkve, posebice biskup ili svećenik, dotakne teme i pitanja koja se izravno ili neizravno tiču politike/države. „Zašli ste u politiku. Bolje bi bilo kad biste se bavili isključivo duhovnošću. Zar Crkva i država ne trebaju biti odvojene?“

Ovakvi „argumenti“ nisu ništa drugo nego odraz vremena i društva (kulture) u kojemu živimo, a riječ je o totalitarnom zahtjevu (kojega mi nažalost odveć često uzimamo zdravo za gotovo) koji se tiče dugog lanca „neupitnih odvojenosti“ - ne samo kad je riječ o odvojenosti Crkve i države, nego i odvojenosti teologije od filozofije, vjere od obrazovanja, posla od odmora, moralnosti od ekonomije, politike od morala, ljubavi od spolnosti, umjetnosti od društva, pojedinca od zajednice... i tako gotovo u nedogled.

Dakle, ne Crkva u politici ili politika u Crkvi, niti Crkva ili politika, nego Crkva i politika. Kao što je nemoguće (i apsurdno) tražiti apsolutnu odvojenost i odijeljenost Crkve i politike, tako je isto apsurdno, ali i opasno, ne razlikujući, miješati se u područja rada koja su vlastita, bilo Crkvi, bilo politici. Sve može postati politika (ispolitizirati) kao što se i politika može pretvoriti u sve i svašta. Stoga je zadaća i ljudi u Crkvi i ljudi u politici prvenstveno vršiti svoje poslanje, ali pri tome ne izbjegavati uzajamnu suradnju ondje gdje je moguća i potrebna.

Na suprotnim stranama

U vrijeme Olivera Cromwella, 17. st. u Engleskoj, izdana je nova kovanica. Na jednoj strani kovanice pisalo je „Bog je s nama“, a na drugoj, suprotnoj strani kovanice, „Republika Engleska“. Kad su nekog starog plemića pitali da komentira izgled nove kovanice, kažu da je odgovorio: „Sasvim je prikladno da se Bog i republika/država nalaze na suprotnim stranama.“

Ma kako se ova zgoda doimala nekomu, čini mi se da ni Crkva niti političari neće pogriješiti ako se - u (pred)izborno vrijeme, a i nakon izbora - budu nalazili na suprotnim stranama. Ove „suprotne strane“ ne znače nužno i suprotstavljene ili neprijateljske strane. Stoga, suradnja DA, ali otvorena javna i transparentna, a makijavelistički pristup, bilo materijalni, bilo duhovni NE. CARU CAREVO, BOGU BOŽJE!

Svećenici i politika

U drugoj polovici kolovoza 2006. većina medija, posebice dnevne novine prenijele su vijest o nekom bavarskom župniku koji je zvonjavom ometao neonacistički skup. Iako su mediji tu vijest donijeli i tretirali više kao zanimljivost ili kao „vjerovali ili ne“, duboko sam uvjeren da je ta vijest/događaj zaslužila naslovnice novina, i to ne zbog „bombastičnosti“, nego zbog sadržaja i poruke koju ta vijest/događaj ima u sebi.

O čemu je riječ? U malom bavarskom mjestu Miltenberg članovi neonacističke stranke organizirali su na središnjem trgu svoj skup i za njega dobili sve potrebne dozvole i dopuštenja mjesnih vlasti! U predviđeno vrijeme održavanja tog opskurnog skupa župnik tog mjesta je neprekidno zvonio zvonima svoje crkve tako da je održavanje te otužne manifestacije bilo neizvedivo zbog glasne i jake zvonjave zvona. Međutim, neonacisti su podnijeli tužbu protiv mjesnog župnika zbog ometanja održavanja dopuštenog i odobrenog skupa što je i nadležni sud prihvatio te će župnik morati odgovarati zbog „zvonjave zvona“ jer je na taj način kršio zakon!

Ne znam kako je u međuvremenu prošao župnik niti kakvu je presudu donio nadležni sud u ovom „sudskom sporu“, ali sam duboko uvjeren, bez obzira kakva je sudska presuda – pa makar i bio kažnjen/sankcioniran zbog „kršenja zakona“ – da je mjesni župnik jedini i istinski pobjednik u ovom otužnom „sporu“ jer je ostao vjeran i vjerodostojan svjedok Kristova nauka, vjeran i vjerodostojan svjedok zdrave pameti i čvrsta morala. Zapravo, spomenuti župnik iz Bavarske učinio je ono što bi svaki Kristov učenik, a posebice svećenik, i svaki moralno dosljedan čovjek trebao činiti, bez obzira bilo to zgodno ili nezgodno, bez obzira na javno mnijenje ili političku korektnost, bez obzira je li to zakonom dopušteno ili ne, bez obzira na sve jer naravni i Božji Zakon je iznad i prije svakog drugog zakona. Bez obzira na sve ostati vjeran i vjerodostojan.

Komu zvono zvoni?

Tijekom mnogih stoljeća u crkvenoj praksi zvonjavom zvona se oglašavalo i pozivalo prvenstveno na molitvu, zvonjavom zvona se oglašavala svečanost nekog radosnog događaja, ali isto tako zvonilo se, posebice u davna vremena, na uzbunu i oprez kad je neka opasnost ili pogibelj nadolazila ili prijetila, bilo da je riječ o neprijateljskim vojnicima ili o prirodnim nepogodama - nevrijeme. Iako je prvotna svrha i cilj zvonjave zvona poziv na molitvu, čini mi se da bi se danas crkvena zvona trebala više koristiti za oglašavanje i uzbunjivanje (ne zbunjivanje!) kad nam raznorazne pogibli prijete jer pogibli današnjeg vremena ne dolaze više u odorama vojne sile ili u vremenskim nepogodama, ali su zato pogibli naših vremena opasniji i smrtonosniji jer dolaze pod raznolikim krinkama i maskama lijepo upakirani u raznorazna „prava i slobode“. Stoga bi možda danas trebalo zvonjavom zvona upozoravati na opasnosti „kulture smrti“, „apsolutnog relativiziranja“, „vjerskog fanatizma“, „dehumanizacije čovjeka“, „sekularizacije svetog“... podugačak je niz današnjih pogibli.

Međutim, pogibao i opasnost od posvemašnje politizacije ili ispolitiziranosti svega, posebice u ovo vrijeme kod nas (kod nas je uvijek ili predizborno ili postizborno politiziranje!), prijeti da posvema zavlada gotovo svim područjima čovjekova djelovanja pa i onim područjima koji su po svojoj naravi i biti nešto posve drugo i drugačije od profanog i profitabilnog, tj. čak i područjem koje pripada sferi svetog i sakralnog. S jedne strane često se zna čuti govori o potrebi raznih i raznolikih odvojenosti Crkve i države - naravno, odvojenost ne znači nesuradnja ili neprijateljstvo, nego prvenstveno autonomnost pa onda suradnja – odvojenosti svećenika i političara, odvojenosti oltara i govornice, odvojenosti misnih slavlja od predizbornih skupova... S druge strane, (pre)često smo svjedoci (zlo)uporabe svetog u političke svrhe, ali i obratno, (zlo)uporabe politike i političara u neke crkvene svrhe. Zapravo, ovakve (zlo)uporabe drugoga radi ostvarenja nekih svojih ciljeva, bilo političkih, bilo „duhovnih“ nalikuje na svojevrstan političko-duhovni makijavelizam. Kako drugačije pojasniti fenomen da nam političari sjede na pročeljima i prvim mjestima i u crkvi i kod obiteljskog stola; kako drugačije protumačiti preveliko isticanje i prozivanje nazočnih političara za vrijeme mise (biti kulturan DA, ali biti ulizica NE), a nekima dopustiti i da se obrate narodu; kako protumačiti da nam lokalni i „visoki“ dužnosnici gotovo jedino u vrijeme izborne godine postaju „kumovi“ crkava, kumovi zvona, donatori za izgradnju župnih kuća – i to obično u građevnom materijalu! A vi razmislite zašto; kako protumačiti da se neki crkveni prostori, bilo dvorišta, bilo dvorane iznajmljuju samo nekim političarima i nekim strankama? Je li u pitanju samo novac i zarada od iznajmljivanja ili ćemo sutra možda iznajmiti naše prostore bilo komu, ta, novac je novac? Možda neonacistima/neofašistima/neokomunistima ili možda i kakvoj terorističkoj organizaciji jer i njihov novac isto šušti? Kako protumačiti da političari dolaze samo kad su velike zgode i prigode, a svećenici pozivaju političare gotovo samo kad im trebaju radi materijalne potpore? Puno je onih „kako protumačiti“ da ih ovdje ne nabrajam...

Ali ja samo znam da zvono zvoni, a komu ono zvoni, nek' svatko odgovori sebi. Ponosan sam na onog bavarskog župnika koji je ostao vjeran i vjerodostojan i Bogu i Crkvi i sebi. Uvjeren sam da bi „radnici u Crkvi“ puno manje pogriješili i griješili kad bi puno više „zvonili“ na uzbunu i oprez jer pogibli i opasnosti su mnoge i raznolike. Nadam se da nam (još) nije odzvonilo...