(Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23 ili 13,1-9)

XV. NEDJELJA KROZ GODINU

Žanjemo što smo sijali


Božja je riječ istina i stalno nas potvrđuje u istini. Bog svojom riječju stvara „novo“ i blagoslivlja ono što je već tu. Bog ostaje uvijek vjeran svojim riječima i svet je u svojim djelima. Njegova je moć i slava u vjekove. Dok se priroda bez prigovora pokorava njegovoj Riječi, mi ljudi imamo i nekih poteškoća s tim.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Dr. Pavo Jurišić

Kao što je izabrani narod, posebno u vrijeme kušnje, imao problema s pouzdanjem u Božju riječ utjehe, tako je i naše pouzdanje krhko, a vjera u Boga često na ispitu.

Živimo u vremenu blagodati umreženog svijeta gdje informacije s jednog kraja zemaljske kugle u istom trenu oblete cijelu zemlju, te tako brzo ulaze u naš mali svijet i u naše domove. Nema dana kada nas nešto ne pogodi ili ne dirne posred osjećaja. Kao čovječni ljudi bez obzira jesmo li vjernici ili ne, dovoljno je da budemo humani: ne možemo ne imati sućuti za ljudske nevolje neovisno na kojem se kraju svijeta događale i koga pogađale.

Uvod u pokajnički čin:

Svakoga dana, htjeli mi to ili ne, čujemo mnoštvo izgovorenih riječi koje preko naših ušiju dolaze do naše svijesti. Riječi nisu ni predmeti ni stvari, one su znakovi i usporedbe. Bez obzira izgovara li nam ih netko jezikom koji razumijemo, ipak samo mali postotak od onoga što čujemo zadržimo u svojoj svijesti, sve je ostalo podložno zaboravu. To nam pokazuje da ovaj oblik komunikacije i nije savršen. I kad pozorno slušamo sugovornika, ipak nam se otme pitanje: „Što si zapravo mislio kad si mi ono rekao?“ Ako je to tako na razini našeg međuljudskog razumijevanja, onda se ne trebamo čuditi što nam i Bog svoju istinu priopćava u slikama i prispodobama, dakle na prikladan način da čujemo, shvatimo i zapamtimo što nam želi poručiti. Pa kad i Isus govori u slikama i prispodobama, mi shvaćamo samo onoliko koliko smo spremni prihvatiti. A on nam jednostavno svojim govorom želi prenijeti sliku o Bogu koji radi i koji se trudi da ništa od onoga što je on posijao svojom stvaralačkom moći ne propadne, nego da urodi dobrim plodom.

Dio crne kronike

Često smo i mi sami dio loših vijesti koje obilaze svijet, kada se drugi nadviruju nad nama i iskazuju svoju žalost što nam je to tako kako jest. Iako i sama riječ ohrabrenja u vrijeme kušnje već nešto znači, ipak nam od samog sažalijevanja nema baš puno pomoći. Toga smo bili svjesni za vrijeme ovih katastrofalnih poplava koje su pogodile naše krajeve i ljude koji tamo žive. Tu se više ne pita tko je tko (bilo bi to i strašno ružno kada bi pomoć nevoljnima bila selektivno pružana), nego jednostavno valja priskočiti zato što je čovjek u nevolji, a ti imaš i možeš nešto učiniti, ako bi suprotno postupio, ne osjećaš se baš ugodno u svojoj čovječnosti.

Ima dosta i događaja crne kronike koje ne moramo tražiti daleko od svojih kuća i svojih prebivališta. Te nas vijesti pogađaju posred naših osjećaja. Ovdje smo se zgrozili kada smo čuli da je u Sarajevu u kontejneru za otpad pronađeno mrtvo dijete. Mnoge su misli osude i sućuti prolazile kroz naše glave jer nam je žao tek rođena života, ali i života nesretne osobe koja će se čitav život u svojoj savjesti morati nositi s posljedicama učinjena zla.

Bog, mi i odgovornost

Sjetimo se i onih nerazriješenih ubojstava u Središnjoj Bosni, kako onih poratnih, tako i ovih novih. Sve nam to daje nekakav osjećaj izloženosti zlim ljudima i bespomoćnosti u obrani svojega doma i života. Čovjek u rezignaciji može pomisliti kako je i Bog odgovoran za ono što ljudi jedni drugima čine ovdje u ovoj „suznoj dolini“. Ali mislim da nije primjereno, štoviše i licemjerno je, okrivljivati Boga za ono za što bismo mi morali snositi odgovornost, mi kao pojedinci i kao zajednica. Najveći dio patnje u svijetu dolazi od nas i naše krivnje. Odavno smo se počeli udaljavati od Boga i uklanjati ga iz svojega života i svoje sredine. Najprije smo mu se počeli rugati, a onda smo krenuli s uklanjanjem njegovih simbola kao znakova njegove nazočnosti među nama. Zašto se onda čudimo što nas Bog prepušta nama samima. Zar mu nismo toliko puta, bilo pojedinačno ili udruženo, poručili da se „udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udalji. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru“. (Anne Graham, kćerka poznatog propovjednika Billyja Grahama, u jutarnjem programu jedne američke televizije nakon onoga terorističkog akta od 11. rujna 2011.). Bogu je žao što je to tako, ali ne želi ometati niti suzbijati našu slobodu.

Izazovi u školi

Ljeto je i školska je godina iza nas. Hvala Bogu, sada svi možemo malo i odahnuti, te kao roditelji i učitelji pokušati malo uživati u praznicima i zaboraviti negativnosti s kojima smo se suočavali u protekloj školskoj i akademskoj godini. Među mnogim negativnim vijestima koje su preko medija ulazile u naše domove, bilo je i onih nad kojima se javnost zgražala pitajući se zašto nam djeca ne znaju razlikovati dobro i zlo, zašto nemaju savjesti pa mogu činiti loše stvari.  Javnost govori o poraslom broju nasilja među djecom u školama, na ulicama i po društvenim mrežama. Naravno, kao i uvijek, žalimo što je to tako, ali osjetimo i neko zadovoljstvo što se to događa nekom drugom, a ne nama. Samo nek' je što dalje od mene.

Ovih nas je dana zapljusnula vijest kako su učenici trećeg razreda jedne osnovne škole na području Sarajeva dobili zadatak da napišu sastav o temi „Ja u mašti ...“ sa željom da se potakne dječja mašta u pozitivnom pravcu. No, stvar je krenula u suprotnom pravcu kada je jedan devetogodišnjak u mašti opisao sebe kako ubija na što naiđe, čime je svratio pozornosti pokrenuo lavinu reakcija. Dječak kaže da se samo šalio i da je ono što je napisao gledao u nekom crtanom filmu.

U članku Večernjeg lista piše: „Još jednom je postavljeno pitanje kako crtani filmovi utječu na djecu, što videoigre rade dječjem razumu i kako će sve to zajedno imati posljedice u budućnosti ... Radi se o velikom alarmu, ne samo za roditelje ovoga djeteta, nego za cijelu zajednicu. Roditelji trebaju razmisliti kako njihovo dijete provodi vrijeme, te kako na njegov razum utječu stvari s kojima se susreće u svakodnevnom životu - rekli su nam naši sugovornici. Sigurno je kako će ovaj slučaj pokrenuti niz reakcija stručnjaka od kojih se očekuje analiza i odgovor zašto se ovo događa djeci u BiH.“ (Marko Karačić, internetsko izdanje Večernjeg lista, objava 2.6.2014.).

Veze i vezice

Druga je vijest stigla iz jedne srednje škole u Kiseljaku gdje se neki (punoljetni) učenik odlučio osvetiti profesorici zbog vlastita neuspjeha. „Iako je nastava gotova, učenik je ušao u školsku zgradu, došao do zbornice, sačekao nastavnicu koja je bila unutra te ju po izlasku na hodnik snažno udario šakom u trbuh. Nastavnica ... u šestom je mjesecu trudnoće. U šoku i strahu za život svojeg djeteta odmah je potražila medicinsku pomoć te slučaj prijavila policiji. 'Želim da ono što sam ja doživjela bude opomena, a ujedno i vapaj da se treba više povesti računa o sigurnosti zaposlenih u prosvjeti kako se to više nikad i nikomu od mojih kolega ne bi dogodilo...' A njezini kolege kažu da su pritiscima izloženi svakodnevno, posebno na kraju školske godine kada roditelji povlače sve moguće veze kako bi svojoj djeci osigurali nezaslužene prolazne ocjene. Ovaj je slučaj na površinu izbacio problem na kojeg nije imuna niti jedna školska ustanova u BiH, problem povlačenja veza roditelja za prolaznu ocjenu njihove djece. A tu se ne preza ni od čega, od mita do prijetnji. Posljedice takva ponašanja mogu biti različite, kažu čak do toga da roditelj od svojeg djeteta pravi ubojicu. No, sve su to pitanja kojima bi se trebalo pozabaviti cjelokupno društvo, stručnjaci prije svega. Ono što je očigledno jest porast nasilničkog ponašanja među djecom i mladima, a kojeg nitko od naših sugovornika u ovom konkretnom slučaju nasilničkog ponašanja ne negira. Svi su jednoglasni u ocjeni da je nasilničko ponašanje djece i mladih u stalnom porastu, kao i da društvo mora žurno reagirati prije nego što bude prekasno jer tanka je linija između nasilnika i ubojice.“ (A. Popović, internetsko izdanje Večernjeg lista, objava 18.6.2014.).

Mnogo je pitanja i komentara. Na to se malo stresemo, a onda smo zahvalni što to nije baš u našoj kući. Ali zar ne bi sve što se događa našem bližnjemu trebalo biti područje moga vjerskog zanimanja i angažiranosti? Mislim da djeca donose u školu zrcalo koje gledaju svaki dan u kućama, zrcalo razorenih obitelji, zrcalo oca nasilnika i pijanca, zrcalo majke problematična morala. Tu su i televizija, videofilmovi i svi oni aparati, kako li se već zovu, koji potenciraju da se dječje igre i hrvanja pretvaraju u prave brutalne udarce i ucjene, a u školskoj torbi ponegdje se i oružje nosi. Prozivaju se roditelji, stručnjaci i društvo da reagiraju. A što bismo mi kao vjernici mogli ovdje reći? Anne Graham je već davno odgovorila rekavši kako mi jednostavno žanjemo samo ono što sijemo!

Papa Franjo o školi

Škola mora biti mjesto susreta jer je bitna nadopuna obitelji u dobi rasta. U njoj se susreću osobe različite po dobi, kulturi i podrijetlu. Nastavnici moraju biti otvoreni i spremni pružati naobrazbu. Obitelj i škola ne smiju se nikada suprotstavljati, već nadopunjavati. Zajednički moraju odgajati za istinu, dobro i lijepo. Odgoj ili pomaže osobi da se razvija i raste ili ju uništava ili čak korumpira ...

Učitelji moraju biti otvoreni prema stvarnosti. Ako učitelj ne želi učiti, onda nije dobar učitelj. Učenicima se sviđaju profesori koji su otvoreni ...

Zašto volim školu? Pokušat ću vam odgovoriti slikom koju nosim u sebi. Ovdje sam čuo da čovjek ne raste sam od sebe, nego uvijek postoji netko tko vas gleda i pomaže vam rasti. U sjećanju nosim sliku svoje prve učiteljice koja me je uzela sa šest godina kada sam pošao u prvi razred škole, a nikad je nisam zaboravio. Ona me je naučila voljeti školu. Posjećivao sam je tijekom cijelog njezina života sve do trenutka njezine smrti. Umrla je u devedeset i osmoj godini života. Ta me slika raduje i čini mi dobro! Volim školu zato što me je ta žena naučila voljeti školu ...

Ne dopustimo da nam ukradu ljubav za školu!

Iz govora nastavnicima, roditeljima i učenicima talijanskih škola u svibnju 2014.

Dati Bogu prostora

Možda je osjećaj rezignacije zbog pojedinih životnih situacija bio povod Isusu da slušateljima ispriča priču o sijaču koji je izišao sijati sjeme. U toj nam prispodobi upada u oči da je veliki dio seljakova truda bio uzaludan jer su jedan dio njegova rada ptice pozobale, drugi je dio spržilo sunce, a treći je dio uništio korov. Isus ne skriva i ne potiskuje neuspjeh, nego ga uočava i koristi priliku da iz svega izvučemo pouku. Kao da je htio jasno reći učenicima da se i kod rada na Gospodnjoj njivi pojavljuje neuspjeh, odbijanje i otpor, pa čak i onda kada želiš i činiš dobro drugima. Takvo nas iskustvo može ražalostiti, obeshrabriti i suziti nam pogled da u svojem radu ne vidimo više ono pozitivno, ono što se očituje kod sijača koji se trudi. Unatoč prividnu neuspjehu koji se može pokazati na početku rada, ipak nakon toga dolazi vrijeme uzrasta, sazrijevanja i neočekivanog uroda koji može biti višestruk.

Isus ukazuje da ne bismo smjeli klonuti duhom, nego da imamo pouzdanja u Boga koji ipak jedini vuče pravi potez. On daje da usjev raste te će na kraju ipak uroditi plodom. Kršćanin je primio Duha Božjega kao dar otkupljenja. Ako ovom Duhu dadnemo dovoljno prostora u svojem životu, onda će po njegovu djelovanju uzrasti u nama ona nježna osjetljivost za sve što je potrebno spasenja, bilo da se radi o našem vlastitom životu, bilo o svijetu u kojem živimo.

Molitva vjernika:

U svojim svagdašnji nevoljama i tegobama upravimo svojem nebeskom Ocu molitve za sve ljude, posebno za one kojima je potrebna naša pomoć i solidarnost:

  1. Mnogi ljudi čeznu i traže Tvoju ljubav, a u svojem životu jure za iskrivljenim stvarnostima i krivim nasladama. Otvori im srce da Te mognu pronaći i prepoznati u zajedništvu Crkve, molimo Te.
  2. Kada živimo u miru, ne znamo ga dovoljno cijeniti. Pomozi nam da ovaj Tvoj dragocjeni dar čuvamo kao vrijedno blago, a svim ljudima koji moraju živjeti u područjima koja su zahvaćena ratom podari snage da mogu svladati svoje brige i probleme s kojima su suočeni, molimo Te.
  3. U našoj zemlji mnogi ljudi, posebno mladi, žive bez posla i bez pravih prijatelja, pa ne vide ni smisla ni cilja svojega života. Pošalji im pomoć, svećenike i prijatelje koji će im pomoći da ne podlegnu očaju te u svojem životu pronađu smisao, molimo Te.
  4. Mnoga naša braća i sestre zbog bolesti, starosti, slabosti ili promašena života moraju provoditi dane zatvoreni u četiri zida, u bolnicama, staračkim domovima, zatvorima ili posebnim ustanovama. Daruj im milost da osjete Tvoju ljubav kojom grliš svakoga čovjeka, a posebno one koji pate, molimo Te.
  5. Nama su poznate naše mane, ali nam se često čini kako više poznamo mane drugih ljudi. Daruj nam snage da se borimo protiv svojih grijeha, a kod drugih da tražimo dobrotu i otkrivamo njihove vrline kako bismo uvidjeli ono dobro koje čine, molimo Te.

Svemogući Bože, Ti svojom riječju iz ničega stvaraš da sve bude i sve što si stvorio, bijaše veoma dobro, u tvoje ruke predajemo sve svoje brige i sve svoje strahove, svoje molitve i sve svoje pouzdanje.  Poslušaj nas i usliši nas po Kristu Gospodinu našem. Amen.