(Pnz 4,32-34.39-40; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20)

SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA

Veliko otajstvo kršćanske vjere


Na svetkovinu Presvetog Trojstva slavimo veliko otajstvo (misterij) naše vjere, vjeru u jednoga Boga u tri božanske Osobe. Bog je za nas, dakle, veliko otajstvo, a još je veće bio prije negoli se objavio u Isusu Kristu.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Nikica Vujica

Uvod u pokajnički čin

Trojedini Bog za nas je veliko otajstvo. Ali znamo da je On ljubav, da nas ljubi, i to je naše najvažnije znanje o Bogu. Znamo i Njegovo otajstvo (misterij), da je jedan u tri Osobe. To otajstvo sada ne razumijemo, ali jednom ćemo ipak razumjeti. Papa Pio XII. rekao je: „Kad budemo u nebu, promatrat ćemo kako u Bogu proizlaze tri božanske osobe, i to će nas promatranje ispunjavati srećom.“ Dakle, jednom ćemo gledati Presveto Trojstvo. A da bi to bilo, da bi poslije doživjeli sreću gledanja, moramo sada vjerovati. Neka nam veliki Trojedini Bog prosvijetli duh da uvidimo svoje veliko odabranje, da se skrušimo i u strahopoštovanju budemo djeca i baštinici Božji.

Ljudi su od početka ljudske povijesti vjerovali u Boga kao više biće, ali jer ništa nisu znali o njemu, zapadali su u mnoge zablude i mitove. Vjerovali su nekad i u mnoštvo raznih bogova. Poslije Isusove objave o jednom Bogu i o tome tko je i kakav je Bog, iščeznule su mnoge nekadašnje zablude, ali je ipak Bog ostao još uvijek otajstven. Njegova je otajstvenost velika poteškoća i za mnoge kršćane, koji često misle da nam se Bog sakriva zato što je ravnodušan prema nama, zato što ga mi ne zanimamo. Pa i u Bibliji čitamo kako se Psalmist tuži na Božju skrivenost: „Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! Zašto lice svoje sakrivaš, zaboravljaš bijedu i nevolju našu?“ (Ps 44,24-25).

Najgore je, opet, što mnogi misle da Boga i nema. Budući da ga svojim osjetilima ne mogu doživjeti, za njih Boga i nema. Znamo da je to krivo. U svijetu ima puno stvari koje ne vidimo (ljudi i događaja), a čujemo možda za njih ili o njima pročitamo u novinama. I Isusa nismo vidjeli, a vidjeli su ga drugi. Taj Isus nam je objavio Boga koji je vjeran, koji nas ne napušta, nikada iz vida ne gubi ono što je za nas dobro. Isus nam je objavio i mnoga otajstva o Bogu, a tako i Presveto Trojstvo. Očitovao nam je da je Bog jedan, ali da su u njemu tri božanske Osobe. Istina, Isus nije nikada izričito spomenuo Presveto Trojstvo, ali je mnogo govorio o Ocu, o sebi kao Sinu, o Duhu Svetom kao o božanskoj Osobi.

Otac, Sin i Duh Sveti

Isus je često govorio o Bogu kao o nebeskom Ocu. Govorio je često o sebi kao o Sinu, koji je jedno s Ocem. Jednom izričito kaže: „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30). Kad govori o Ocu, kaže mu apostol Filip: „Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!“ (Iv 14,8), a tada mu Isus odgovara: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca…“ (Iv 14,9). Isus je govorio apostolima i o Duhu Svetom kao o trećoj božanskoj Osobi, Duhu istine i ljubavi. Tako Isus objašnjava apostolima: „A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu“ (Iv 16,13a). Poučit će nas u onoj istini, koju nam je već Isus otkrio. Duh Sveti je Božja ljubav.

Sve što znamo o Bogu, kaže nam samo jedno: Bog želi biti Bog za nas, naš Bog. Bog nije daleko od naših ljudskih briga, poteškoća i problema, nije to Bog filozofâ, koji o Bogu razvijaju raznorazne teorije kao o višem, nadzemaljskom biću, kojega samo pretpostavljamo i promišljamo o tome kakav bi trebao biti.

Otajstveni Bog

Možemo biti sasvim sigurni da je Bog uz nas u svakom trenutku našega života, a posebno u nevolji. Čitamo kako Bog poručuje po proroku Izaiji: „No boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće (…) Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim“ (Iz 43,1b-4a). On bdije nad nama i kad smo mi slijepi na njegovu prisutnost.

Jednom je jedan stari i slabašni čovjek morao na dalek put i bio je veoma uplašen kako će sve ispasti. Tada je neki njegov stari prijatelj smislio da ga prati jedan mladić. I kao slučajno mladić se smjestio uz njega, rekao mu da ide kamo i on, i da se vraća kada i on. Starac je bio veoma radostan za sve usluge koje mu je mladi suputnik činio. Nije znao da ništa nije bilo slučajno, nego sve planirano. Na sličan način radi i Bog, mi mislimo da se sve događa samo po sebi, na prirodan način, kao slučajno, a zaboravljamo da se događa našom suradnjom s Bogom, na našu molbu i povjerenje u njega.

Čitav naš život Bog se otajstveno brine za nas, a mi to ne znamo, niti smo za to zahvalni. Nitko nema prava optuživati Boga da ga je napustio. Mi možemo Boga napustiti, ali On nas ni tada ne napušta; kuša nas obratiti i opet privući k sebi, ali neće ni na silu, poštuje našu slobodu.

Kad je biblijski Josip bio prodan u ropstvo u Egipat, tko je mogao očekivati da će to biti dobro za razvoj izraelskog naroda? Josip je najprije mnogo prepatio, ali Bog je sve okrenuo na dobro. Josip je u teškim danima mogao misliti da ga je Bog napustio, ali on u to nikad nije vjerovao, nikad na to pomislio. Samo onaj tko ne pozna Boga može u teškoj situaciji pomisliti i reći da ga je Bog napustio, a to je najveći ljudski očaj.

Trojedini Bog za nas je veliko otajstvo. Ali znamo da je On ljubav, da nas ljubi, i to je naše najvažnije znanje o Bogu. Znamo i njegovo otajstvo, da je jedan u tri Osobe. To otajstvo sada ne razumijemo, ali ćemo jednom ipak razumjeti. Papa Pio XII. rekao je ovako: „Kad budemo u nebu, promatrat ćemo kako u Bogu proizlaze tri božanske Osobe, i to će nas promatranje ispunjavati srećom.“ Dakle, jednom ćemo gledati Presveto Trojstvo. A da bi to bilo, da bi poslije doživjeli sreću gledanja, moramo sada vjerovati u njega.

Strpljenje, ustrajnost i vjernost

U traženju Boga čovjek zna izgubiti strpljenje, ustrajnost i vjernost. U čemu je zapravo poteškoća s Bogom? U odgovoru mogu pomoći slijedeća dva primjera. Job govori za Boga: „Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga. Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem“ (Job 23,8-9). Ove Jobove riječi govore nam da se naše slike o Bogu često mijenjaju. Neke s vremenom jednostavno potrošimo, druge se slike same od sebe unište, a mi na kraju umjesto da nešto znamo o Bogu, znamo samo to što Bog nije, a ono što i tko jest, ostaje nam zapravo otajstveno. Ali ima i vjernika za koje je karakteristično da lako ne odustaju; njih privlači taj otajstveni Bog, pa se događa ono što se dogodilo Jeremiji proroku, koji govori: „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više“ (Jer 20, 9).

Vjernik strpljivo, ustrajno i vjerno traži Boga. Bog nije kao neki posjed koga se može zaposjesti jednom zauvijek. Bog je uvijek traženje. Vjernik kojega je Krist zahvatio kuša da prodre u novu stvarnost i novi život s Kristom, ali mu punina toga uvijek izmiče. On je između neba i zemlje. Neba se ne dosiže, ali i na zemlji nije sasvim kod kuće. Vjernik, posebno onaj koji je započeo radikalnije življenje Radosne vijesti, sklon je razmišljati da je vjernički život miran i zaštićen, i da se brzo može doći do spoznaje Boga. Međutim, brzo dolazi razočarenje, jer umjesto da otkrije Boga, on otkriva samog sebe i svoju grešnost. Bog nam, dakle, neprestano izmiče.

Bog želi da radikalno prihvatimo svoje čovještvo, koje je ograničeno, sa svim njegovim siromaštvom. Bog nas ostavlja da budemo ljudi, da živimo u „kalu zemaljskom“. To je ono što nam mnogi duhovi pisci govore: Moramo prihvatiti sebe onakvi kakvi smo. Naravno da to ne znači prihvatiti svoje grijehe i moralne slabosti. Njih nikada ne smijemo prihvatiti, protiv njih se trebamo boriti. Prihvatiti sebe onakvi kakvi smo znači zapravo prihvatiti svoju ograničenost, ljudskost. Mi smo ograničeni za spoznaju Boga, i zbog toga od nas Bog traži strpljivost, ustrajnost i vjernost. A Bog će onda, kad ga budemo gledali licem u lice, biti nagrada naše strpljivosti, ustrajnosti i vjernosti. I na kraju izrecimo „pozdravljanje Presvetog Trojstva“, molitvu naših starih očeva i majki, djedova i baka: „Svet, svet, svet, Gospodin Bog vojska, puna su nebesa i zemlja slave Tvoje: slava Ocu, slava Sinu, slava Duhu Svetomu. Sveti Bože, Sveti jaki, Sveti neumrli, smiluj se nama.“ Amen.

Molitva vjernika

U strpljivosti, ustrajnosti i vjernosti uputimo svoje molitve Trojedinom Bogu, koji je uz nas svakoga trenutka našega života, posebno u našim nevoljama.

1. Gospodine, neka svi, u Crkvi, koji su kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga vjerno čuvaju milost božanskoga života i budu vjerodostojni svjedoci evanđelja, molimo Te!

2. Gospodine, neka oni kojima si povjerio zadaću poučavanja Tvoga svetog naroda, budu trajno uronjeni u Tvoju riječ i vjerni Duhu istine, molimo Te!

3. Gospodine, svima koji su shrvani malodušjem prodahni srca svojom ljubavlju i pouzdanjem u Tvoju dobrotu, molimo Te!

4. Gospodine, naše obitelji obnovi Duhom zajedništva i ozdravi u njima sve što je nepovjerenjem i nerazumijevanjem ranjeno, molimo Te!

5. Gospodine, za nas u euharistiji okupljene: neka nas ovaj susret s Tobom okrijepi da Tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, molimo Te!

6. Gospodine, pokojnu našu braću i sestre, koji su po krštenju pritjelovljeni Kristu, nagradi vječnim zajedništvom s Tobom u nebeskoj domovini, molimo Te!

Svemogući Bože, Ti si nam u svome Sinu Isusu Kristu objavio svoje očinsko lice, a u Duhu Svetome darovao nam Branitelja koji nas vodi na putu života. Uslišaj nam smjerne prošnje: neka sav naš život bude rast u zajedništvu s Tobom, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.