(Dj 9,26-31; 1 Iv 3,18-24; Iv 15,1-8)

PETA USKRSNA NEDJELJA B

Životno jedinstvo s Isusom Kristom


Odlomak iz Ivanova Evanđelje (Iv 15,1-8) predstavlja nam odnos između Isusa i njegovih učenika kroz sliku vinove loze (čokot i mladica). U Starom zavjetu vinograd (čokot) bio je simbol Izraela.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Nikica Vujica

Uvod u pokajnički čin

Središnja poruka Božje riječi ove nedjelje sadržana je u slici trsa (čokota) i loze (mladica). Ova evanđeoska alegorija, koja evocira biblijski simbol Izraela kao Gospodnjeg vinograda, izražava otajstvo Crkve i svakog vjernika. Svaki kršćanin, koji živi egzistencijalno ujedinjen vjerom i ljubavlju s Kristom, mladica je živa i plodna. Kršćanski je život življenje po Kristu, i s Kristom, i u Kristu. I ovaj put Bog nas poziva da njegovu riječ slušamo, da je brižljivo čuvamo u svom srcu i provodimo je u život. A sve se to može dogoditi ako smo iskreni, ponizni i skrušeni u svom pokajanju pred velikim i milosrdnim Bogom.

Tako stoji napisano: „Ti prenese čokot iz Egipta, pogane istjera, a njega zasadi. Ti mu tlo pripravi, i on pusti korijenje i napuni zemlju“ (Ps 80,9-10; usp. Iz 5,1-7; Jr 2,21; Ez 19,10-12; itd.). Ova slika pokazuje odnos duboke povezanosti između Boga i izabranog naroda Izraela, odnosno svakog čovjeka. A vrhunac te povezanosti je u Isusu Kristu, koji je istinski čokot (trs), a u njemu mladice (loze) predstavljaju učenike koji su vjerovali u njega. Čokot i mladice jesu, dakle, simbol Isusa i njegovih učenika, novog i pravog Božjeg naroda. Ovo je, za razliku od Starog zavjeta, posve nova slika Boga, koji je u Isusu Kristu tako blizu čovjeku da se radi o životnom jedinstvu. U Isusu i čovjeku kola ista životvorna snaga.

Isus kaže: „... moj je Otac vinogradar“ (Iv 15,1b); On ga je i zasadio (Usp. Iz 5, 1-7). I u svojoj brizi za vinograd, Otac siječe svaku mladicu (lozu) koja ne rađa roda, a onu koja rađa, On pročišćava da bi dala još više roda (Usp. Iv 15, 2a). Mladice koje ne daju roda, predstavljaju one vjernike koji nisu životno sjedinjeni s Isusom Kristom. A vjernici koji daju roda, predmet su pročišćavanja ili obrezivanja kako bi dali više roda. To je kontinuirano pročišćavanje koje čini sam Bog u Crkvi i u srcu svakog vjernika. Nije dovoljno samo ljudskog napora, nego je potrebno i djelovanje Boga u čovjeku kako bi otklonio sve ono što se suprotstavlja i sprječava razvoj ljubavi koja dolazi od Duha Svetoga.

Odlomak iz Ivanova Evanđelja završava ovim Isusovim riječima: „Ako ostanete u meni i ako riječi moje ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam. Otac moj proslavit će se time što ćete roditi mnogo roda i pokazati se mojim učenicima“ (Iv 15,7-8).

 Čuvati riječ

Osvrnimo se malo na ove završne riječi. Isus veli: „Ako riječi moje ostanu u vama.“ Drugim izrazom, to je zapravo „čuvanje riječi“. A to opet znači „razmišljati o riječi koju smo čuli“. Francuski dramski pisac i pjesnik Paul Claudel jednom je napisao: „Mnogi kažu da je dovoljno čuti da bi shvatili“. Ipak nije tako, jer čovjek ne sluša samo ušima i razumom, već i svim svojim bićem. Čuvati riječ znači prihvatiti riječ kao sjeme koje je u nas palo i tu stoji dok ne donese ploda. O tome nam puno govori Isusova riječ (priča, usporedba) o sijaču. Sjeme je riječ Božja koja je pala na dobru zemlju, a dobra zemlja označava one ljude koji čuju riječ i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i zbog ustrajnosti daju obilje roda (usp. Lk 8,11-15). Nadalje, sjemenu treba vremena da sazrije. To spominje evanđelist Marko, kad donosi prispodobu o sjemenu koje raste. Isus govori o različitim fazama toga rasta: sjeme je posijano, pa najprije klija, zatim se javlja stabljika, pa klas i na klasu zrno (usp. Mk 4,2-9). To znači da sjeme ne smije ostati u istom stanju (sterilno), kao u kakvom hladnjaku, nego mora živjeti i prolaziti kroz razne faze toga života. Upravo se to događa čuvanjem i razmatranjem riječi.

Što mi zapravo mislimo pod čuvanjem i razmatranjem riječi? Mislimo li pod tim: otvoriti oči, nabrati čelo i svom snagom nešto iščupati iz riječi koje smo čuli? Riječ koju smo čuli nije dragocjenost koja se čuva iza debelih stakala u nekom muzeju, nego je to riječ s kojom se treba postupati kao ratar kad vrše žito i odvaja zrno od pljeve. To je otprilike ono što Psalmist piše: „Na postelji se tebe spominjem, u bdijenjima noćnim mislim na tebe“ (Ps 63,7). Potrebno je ovdje napomenuti da čovjek Biblije živi u sadašnjosti, za njega jedan događaj iz prošlosti ponovno egzistira kad on opet čuje o njemu. A to za razmatranje riječi znači da kad mi razmišljamo o Isusovim riječima, tada se mi miješamo među njegove slušatelje, koji od njega očekuju uvijek neko čudo. Kad razmatramo, na primjer, Isusovo suđenje, stavimo se pred Pilatovo sudište, ali ne kao promatrači, već kao svjedoci i suci koji su odgovorni za osudu Isusa. Kod razmatranja, dakle, treba se uživjeti u svaku situaciju kao da se sada događa i kao da i mi u njoj sudjelujemo.

Ostanimo ipak kod onoga najjednostavnijeg značenja razmatranja. U kršćanskom području razmatranje znači bavljenje istinama i zahtjevima vjere radi puta prema savršenosti i svetosti. U tom sudjeluju i razum, i osjećaji, i snaga mišljenja. Riječ je zapravo o intelektualnom izlaganju riječi. Naročito značenje razmatranju pridavali su redovnici, a posebno sv. Ignacije Lojolski. Naravno, razmatranje treba razlikovati od kontemplacije, koja je dar Božje milosti, nedostiživa bilo kakvim metodama koja čovjeka prenosi u jednu aktivnost, čovjeku neshvatljivu. Ali, nećemo govoriti o tome. Za nas je dovoljno reći da riječ Božju treba čuvati, a to znači pamtiti je ili pohranjivati, i da je razmišljanjem kušamo shvatiti, a sve to opet ima za cilj da riječ Božju u životu primijenimo, da od nje i po njoj živimo.

Po riječi živjeti i donositi roda

Ostaje nam sada vidjeti što znači „po riječi živjeti“ ili „riječ unijeti u život“. Zato nam nije potrebna nikakva oštra inteligencija, pogotovo ne nekakve znanstvene metode, jer je sve vrlo jednostavno i jasno.

Već znamo da je život borba, koja nam donosi mnogo problema. Ti problemi trebaju biti rješavani pomoću riječi Božje. Živjeti po riječi Božjoj znači ponajprije rješavati situacije i probleme koje u životu susrećemo. Ako smo čuli Isusove riječi „tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi“ (Mt 16,24), i pohranjivali je u svom srcu, tada ćemo lakše razumjeti i prihvatiti mnoge situacije u našem životu. Tada to postaju riječi koje smo preuzeli u svoj život, osjećamo ih kao rješenje mnogih naših zagonetki i uviđamo da su istinite i da po njima trebamo živjeti. Tada shvaćamo ono što piše u poslanici Hebrejima: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača…“ (Heb 4,12a).

Knjiga našega života

Što znače riječi Božje u životu govori i jedna istinita životna priča jedne socijalne radnice koja je imala dosta posla i briga u svom pozivu, a živjela je kao kršćanka. Ona svjedoči da joj je u životu pomagalo evanđelje, koga ona zove „evanđeljeGospodina“. Kako je ona evanđelje slušala, čuvala (pohranjivala) i u život provodila, izrazila je to u nekoliko slijedećih redaka: „Evanđelje je knjiga o životu Gospodina. Nama je dana da bude knjiga našega života. Evanđelje je prag preko koga se ulazi u otajstvo. Evanđelje nije tu zato da ga samo čitamo, već u sebe preuzmemo. Mi moramo riječi evanđelja asimilirati u sebe. Tek tada će nas one promijeniti i preobraziti.“

Da bismo riječ Božju čuvali u svom srcu, potrebno je najprije slušati riječ Božju. Duhovni život sastoji se u tome da najprije slušamo riječ Božju, da je zadržimo i provedemo u život. Na to nas poziva sam Isus. Kad mu neka žena iz naroda dovikuje: „Blago utrobi koja te nosila i prsima koje si sisao!“, tada Isus dodaje: „Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je“ (Lk 11,27b-28)! A kad mu javljaju da mu je došla majka i braća i da ga žele vidjeti, on govori: „Majka moja i braća moja – to su oni koji slušaju riječ Božju i vrše je“ (Lk 8,21). Za Mariju se kaže da je u svom srcu čuvala sve riječi koje su bile izrečene o djetetu (Usp. Lk 2, 19) i riječi koje je izgovorio dvanaestogodišnji Isus u hramu. Kaže se čak da ih je brižljivo čuvala u svom srcu (usp. Lk 2,51).

Ako ostanemo u Kristu i ako riječi njegove ostanu u nama; ako riječ Božju slušamo, brižljivo je čuvamo i provodimo je u život; ako donosimo duhovnoga roda, tada ćemo zadobiti što god ga zaištemo. Eto, to je ono. U Bogu smo. Njegov smo čak i rod. I naravno da nam je onda sve moguće. Valja samo povjerovati i radovati se Božjoj snazi i blizini.

Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu Ocu da nam udijeli obilan rod spasenja.

  1. Ti si nam, Gospodine, dao Crkvu, koja je Tvoj vinograd, a mi smo svi mladice krštenjem ucijepljene na jedan trs, Isusa Krista: očisti svoju Crkvu, čuvaj je i oplodi dobrim djelima, molimo Te.
  2. Ti si nam, Gospodine, dao Crkvu, koja je Tvoja njiva: posij po njoj sjeme svoje riječi, iščupaj korov, da svaki od nas donese mnogo roda, molimo Te.
  3. Ti hoćeš da sve vjernike oživljuje isti Duh Sveti, životni sok Tvoga vinograda: daj da ih učini osjetljivima za sve bolesne, nezaposlene, gladne i obespravljene, molimo Te.
  4. Ti si nam, Gospodine, dao majku Mariju, koja je bila poslušna Tvojoj riječi i pohranjivala je u svom srcu: daj da svi vjernici budu poslušni Tvojoj riječi, da je čuvaju u svom srcu i da je provode u život, molimo Te.
  5. Ti si, Gospodine milosrdan i blag: smiluj se svim pokojnim članovima Božjeg naroda i privedi ih u kraljevstvo mira i radosti, molimo Te

Smiluj se, Gospodine, svom ljubljenom narodu: usliši naše prošnje da budemo uvijek Tebi odani. Po Kristu, Gospodinu našem.