(Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31)

DRUGA USKRSNA NEDJELJA B

Vjerujem, a da nisam vidio!


Radosno i veselo svetkovanje uskrsnog događaja koje smo započeli u vazmenoj noći teče sve do Duhova, točnije imamo sedam uskrsnih nedjelja koje nam žele približiti i dokučiti otajstvo Kristova uskrsnuća.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Mirko Šimić

Uvod u pokajnički čin

Druga uskrsna nedjelja, tj. Bijela nedjelja ili Mali Uskrs, kako ju običavamo nazivati, najizravnije je produbljivanje i povezivanje s Nedjeljom Kristova uskrsnuća. Pred nas se danas stavlja pitanje puno izazova: možeš li vjerovati, a da prije toga nešto ili nekog nisi vidio i da se nisi uvjerio da je to istinito. Pitamo se je li to uopće moguće. Ostajemo zbunjeni, zapanjeni, nesigurni, ne znamo kakav bismo ponudili odgovor. A ispravan odgovor je temelj naše vjere. Moći vjerovati ono što su nam prenijele namrle generacije kršćana prije nas, prenositi to na sadašnje generacije koje će to isto činiti budućima smislenost je vjere u Uskrslog Krista kojega ne vidimo. Svjesni manjkavosti svoje vjere i povjerenja u Kristovu vječnu i nepropadljivu riječ, molimo oprost.

U tom smislu svih ovih nedjelja čitat ćemo ulomke iz Djela apostolskih koja nam daju izvrstan uvid u to kako je prva Crkva zaživjela od uskrsnog događaja i kako se dalje razvijala u svojem duhovnom rastu. Jedna od tih sedam nedjelja je i ova današnja koja na poseban način daje na važnosti vjeri koja ne traži vizualne, materijalne dokaze onoga što nalaže za vjerovati. Čovjek današnjice, pa slično kao i onaj koji je živio nekoć davno, zbog svojih ograničenih sposobnosti nadilaženja ovotjelesnog i ovozemaljskog, često nije kadar prihvatiti činjenicu da može vjerovati u nešto što nije vidio. U stvarnom životu je zapravo računica vrlo jednostavna: ukoliko se o vama ne govori, ukoliko niste prisutni u medijima, ukoliko netko nije prenio neku vijest o određenom događaju, onda to i ne postoji, niti se uopće dogodilo. Ovozemno traži dakle ovozemne dokaze ljudskog bivovanja i postojanja da bi opravdalo ono što je vidljivo.

Komu i zašto vjerovati?

Danas je ključno pitanje koje će većina ljudi postaviti: komu vjerovati? Ukoliko postavimo takvo pitanje, znači da sumnjamo u ispravnost odgovora, odnosno nismo sigurni u njegovu ispravnost i točnost. Kada bismo imali i nekoliko ponuđenih opcija, opet bismo ostali u određenoj sumnji što odabrati. Obično su ovakva pitanja vezana uz društvene stvarnosti, politička previranja i nejasnoće te bivamo uvelike zbunjeni i ne znamo kako odabrati. Ne treba to danas ni čuditi jer smo vjerojatno u određenom trenutku svi bili ili izigrani ili nismo bili zadovoljni svojim izborom, a možda čak i razočarani jer smo očekivali nešto drugo od dotične osobe. I nakon toga dolazi do određenih frustracija što čovjeka vodi do otuđenja i nevjere u onoga pored sebe. Istina, na jednom mjestu u Bibliji pronaći ćemo rečenicu koja i kaže „proklet čovjek koji se uzda u čovjeka“. Upravo odavde trebamo krenuti u dublje razmišljanje o vlastitoj smislenosti i onostranosti ka kojoj trebamo težiti i biti usmjereni. Još uvijek imamo službeno veliki broj vjernika, a malo vjere, veliki je broj onih koji prisežu na svoju vjeru, a da do nje uopće ne drže. Zapravo, odgovor na pitanje gdje ćemo se mi svrstati može dati svatko za sebe. Ono što trebamo znati jest da je nevjera čin koji je izravno protivan vjeri jer ju niječe u njezinoj naravi.

Praznovjerje (prazna vjera) je još jedno od obilježja suvremenog čovjeka koji je u svojim znanstvenim dosezima valjda toliko napredovao da ne može vjerovati u nešto što nije vidio i doživio. Ali praznovjeran očito može biti! Stoga je pravo pitanje za nas: počiva li naša vjera na viđenome ili doživljenome, je li ona plod našeg unutarnjeg raspoloženja ili izvanjskog deklarativnog svjedočenja? Mogu li vjerovati Bogu kojeg ne mogu vidjeti? Vidim li tako daleko da zapravo uopće i ne vidim dalje od samoga sebe? A tek pitanje zašto vjerovati onomu kojega ne vidim, može nas odvesti s puta traženja istine i usmjeriti k pogibeljnoj svakodnevici ljudskoj „kojoj nije na umu ono što je Božje, nego ono što je ljudsko“. Vjerovati Bogu zato što je čovjekov otkupitelj i spasitelj, gajiti pouzdanje u Njega koji ne nudi floskule i isprazne teze, razlozi su koji idu u prilog vjeri koja ne ostavlja na cjedilu i ne vodi u ništavilo, nego otvara perspektivu izvanmaterijalnog, vječnog, nepropadljivog. To je ono što je i Krist svojim uskrsnućem ponudio. Ma ne samo ponudio, nego je svojom bolnom žrtvom i teškom patnjom na križu omogućio čovjekovo osmišljeno življenje na ovom svijetu te ga usmjerio prema vječnom. Vjerovati Uskrslome Kristu koji nije iznevjerio niti jedno svoje obećanje, vjerovati Bogu koji je na strani čovjeka jer ga voli i poštuje, više je nego ijedno drugo povjerenje koje možemo zadobiti ili ponuditi drugima. Stoga, naš problem s opcijom izbora ovdje nestaje, on prestaje i iščezava, jer više i ne postoji opcija, nego je to jasno opredjeljenje koje ulijeva apsolutnu sigurnost i unosi mir u našu nutrinu. Uskrsli Krist, pobjednik nad ljudskim ništavilom i njegovom propašću, jamac je našeg sigurnog i ispravnog odabira koji nikada neće biti pogrešan, štoviše jedino takav odabir može biti bez sumnje istinit i do kraja smislen i zadovoljiti našu potragu za traženjem trajnih i nepropadljivih vrijednosti u životu.

„Jedno srce i jedna duša“

Djela apostolska danas nam donose kratki ulomak koji je u potpunosti prožet vjerom u Uskrsloga. Na djelu su dakle, kako nam to ova knjiga danas i svjedoči, tri velika zajedništva: zajedništvo kršćana u Jeruzalemu, zatim zajedništvo apostola koji su snažno svjedočili Kristovo uskrsnuće i zbog toga su imali i veliki ugled u istoj toj zajednici te izražen naglasak na zajedništvu materijalnih dobara. Neki su Luki, piscu Djela apostolskih, predbacivali da su ovi navedeni elementi samo njegova osobna projekcija, odnosno doživljaj ili još gore njegova želja. Možda je Luka i imao plemenite želje i potrebe za jednim takvim zajedništvom što po sebi ne može biti loše, međutim ovdje ne smijemo smetnuti s uma jedan ključni element koji će odbaciti navedene sumnje. Zajednica koju Luka spominje je zajednica koja je imala neposredno iskustvo Kristova uskrsnuća; zajednica koja je istinski vjerovala u njegov skori dolazak te se zbog toga i ponašala s tim u skladu. To je ono iskustvo koje mi drugi nemamo i koje ne možemo ni razumjeti. Kada bismo ga imali, vjerojatno nam Lukino zajedništvo ne bi bilo problematično. Živo dijeljenje zajedničkih materijalnih dobara je stoga ključno obilježje prvih kršćana i njihova želja da nitko u toj zajednici ne trpi ukoliko nema dovoljno sredstava za život. Može nam se učiniti da nam Luka nameće jednu idealnu zajednicu vjernika, idealno bratstvo i sestrinstvo Kristovih vjernika. Međutim, da bi došlo do zajedništva materijalnih dobara, moralo je prije toga doći do zajedništva srdaca što se očito dogodilo. I upravo iz zajedništva srca i duše dolazi do autentičnog svjedočenja za Krista koje onda može zbuniti one koji ovo zajedništvo ne mogu ni razumjeti, a potaknuti one koji su razumjeli Njegove riječi o zajedništvu Njegovih sljedbenika. Jedno srce i jedna duša stoga nisu idealiziranje i fantaziranje – iako smo mi suvremeni vjernici postavili neka nova načela o vlasništvu dobara koja posjedujemo – nego zahtjev koji će nas pratiti cijelog našeg života.

Istina, iza nas je gorko iskustvo kojekakvih komunističkih (zajedničkih) dobara koja su poslužila prije svega jednoj klasi, a pod krinkom zajedničke koristi od njih, tako da govor o jednom srcu i jednoj duši nikako ne smijemo i ne možemo vezati uz naše zemaljske kategorije. U svjetlu uskrsne vjere možemo i trebamo govoriti o zajedništvu Isusovih učenika kojima je Uskrsli Krist inspiracija u njihovu životu, otkriće novih mogućnosti i izazova duhovne povezanosti jednih s drugima te pokazatelj da naša vjera počiva na vječnim i neprolaznim kategorijama. Takav communio istinski je znak da vjeru crpimo iz onoga što se zove pouzdanje u Boga, vjernost danim obećanjima i obdržavanje preuzetih obveza. Također, srce je potrebno često čistiti od kojekakvih duhovnih oboljenja i zaraza koje ga salijeću, od oholosti i bahatosti, od iskvarenosti i kamenosti, od sebičnosti i licemjerstva. Očišćeno srce će moći poslužiti svrsi, tj. moći će biti otvoreno Kristovu zovu i prihvatiti to novo iskustvo tajne Kristova uskrsnuća. Usudimo se stoga i mi današnji Kristovi vjernici uvezati svoja srca i svoje duše te bez idealiziranja i mudrovanja pokušajmo biti istinski bliski jedni drugima kako bismo na taj način dokazali Kristu, koji istina našeg dokaza ne treba, da možemo biti njegovi na način na koji to on želi.

Vjera, a ne ono što se čini očitim!

Za današnje evanđelje koje nam zapisa evanđelist Ivan imamo svima nama dobro poznatu zgodu o Tomi koji ne mogaše vjerovati da je Isus uskrsnuo. Ova zgoda je toliko poznata da je ušla i u svakodnevni rječnik i kod onih koji nisu vjernici. Za nas vjernike je s jedne strane zbunjujuća Tomina nevjera pokazatelj da Toma ili nije bio dovoljno zreo u svojoj vjeri ili je bio provokator koji je želio drugima kontrirati ili je pak jednostavno ljudski reagirao, što će reći: ono što ne vidim, u to i ne vjerujem. Ipak, važni detalji za našu vjeru odigravaju se i u prvom dijelu današnjeg evanđelja gdje imamo na djelu Uskrsloga koji dolazi među svoje prestrašene učenike, pozdravlja ih i udahnjuje u njih Duha Svetoga po kojemu će učenici kasnije moći otpuštati grijehe i spašavati ljude. Zašto nam je ovaj detalj jako važan? Sjetimo se da su učenici u strahu, učitelj im je ubijen, u velikoj su nevolji, dvojbi i sumnji što će i kako dalje. Strah ih je obuzeo, skrili su se, strepe za vlastiti život. U njih se uvukla slutnja i zebnja da je sve bilo uzaludno, da je sve propalo, da su uzalud vjerovali i povjerovali Učitelju koji im je istina tumačio što će se s njim dogoditi, ali im se to sada sve čini stranim, neizglednim, jednom riječju propast im je neizbježna. U jednoj takvoj situaciji grča pojavljuje se Uskrsli i pozdravlja ih njima dobro poznatim pozdravom: „Mir vama.“ Koje li sreće, ushićenja i radosti, kojeg li ohrabrenja. Sjetimo se ovdje nakratko: kukavice apostoli postat će hrabri svjedoci i autentični propovjednici Uskrsloga Krista. Smrt im neće biti propast, nego radost zbog vječnog života, a i sami će proliti svoju krv za Krista.

Zna Uskrsli da je i nama potrebna ta dodatna motivacija kojom će nas probuditi iz našeg zemaljskog sna te nam s vremena na vrijeme i ponudi neki dodatni znak svoje prisutnosti u našem životu. Međutim, i dalje je prisutno Isusovo upozorenje izrečeno njegovim suvremenicima: „Ako ne vidite znakova i čudesa, ne vjerujete.“

Danas kada živimo u vremenu koje obilježavaju raznorazne krize (kao da ih ranije nije bilo) čini nam se da je koje Kristovo čudo potrebno više nego ikada. Međutim, bi li i u kojoj mjeri Kristova čudesa doprinijela obraćenju današnjeg čovječanstva? Kada bi Krist pred vjernicima i nevjernicima ponovno pretvorio vodu u vino, kada bi snizio cijene kruha našeg svakodnevnog, kada bi ozdravio sve bolesnike i oslobodio nas tereta plaćanja lijekova, kada bi vratio naše pokojne i umrle, a drage osobe u život, bi li nam to bilo dovoljno za povjerovati u njega? Bi li i nevjernici postali vjernici, a vjernici moralniji i odgovorniji? Poznajući ljudsku narav, vjerojatno bi i tada došlo do izrugivanja i pljuvanja po istom tom Kristu i njegovim čudesima kao i nekoć davno dok je hodio ovom zemljom. Ne moramo biti učeni teolozi da bismo uvidjeli kako čovječanstvo (i mnogi vjernici) danas više drži do pojedinaca koji su obilježeni nekakvim stigmama ili različitim osobama koje tvrde da su vidioci, umjesto jedinstvenog čuda koje možemo iskusiti svaki dan, a to je upravo sv. misa gdje se sam Krist prikazuje i za nas žrtvuje nebeskom Ocu dijeleći nam obilje milosti. Je li osjećaj vlastite uravnoteženosti postao važniji od žrtve preko koje nam je prema nebu? Nismo li postali sebični misleći samo na vlastito zadovoljstvo i nekakvu prolaznu sreću? Vjerujemo li više uopće hostiji u kojoj je nazočan Isus Krist, a kojega ne vidimo ili osobama koje vidimo? Gubitak vjere kod današnjeg čovjeka najviše je vezan izgleda uz neispunjenje uslišanja molitve jer se čini da nevjernicima ide bolje u životu nego onima koji drže da je put križa najsigurniji put k vječnoj nagradi. Stoga, moramo ustvrditi: kad bi bilo više vjere, bilo bi i više čudesa, a nikako obrnuto. Čudesa ne mogu biti temelj naše vjere, štoviše, mi s apostolima trebamo zamoliti Gospodina da nam umnoži vjeru.

Ipak, ima jedno veliko i krasno čudo koje traje u Kristovoj Crkvi od početka, koje je trn u oku progoniteljima, kamen spoticanja mrziteljima, a to je Kristovo obećanje i utjeha: „I vrata je paklena neće nadvladati.“ Ovo je čudo na kojemu trebaju počivati sva druga jer razdoblje čudesa nije završeno. Za njih se, istina, traže svetci – imamo ih jako puno u Katoličkoj Crkvi koji su istinski primjer življene vjere preko kojih je Bog i činio čuda, a to bismo mogli biti i mi sami. Najveće čudo koje je pristupačno i dostupno svakom od nas je vjerovati Kristovim riječima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ Blažen ti koji vjeruješ u Kristovo uskrsnuće koje će i tebe dovesti do Uskrsloga!

Molitva vjernika

Svoje molitve uputimo uskrslome Kristu koji je jamac našeg otkupljenja i uklonitelj svake sumnje.

1. Gospodine, svjesni smo da je naša vjera često mlaka i neiskrena. Ojačaj našu vjeru, molimo Te.

2. Gospodine, olako smo skloni praznovjerju i traženju utjehe u prolaznim stvarima. Pomozi nam prepoznati da si Ti jedini istinski Bog koji je Spasitelj svijeta, molimo Te.

3. Gospodine, nevjera je put kojeg iz taštine i oholosti izaberemo umjesto sigurnosti vjere. Očisti našu nevjeru i pretvori je u čistu i neokaljanu vjeru, molimo Te.

4. Gospodine, skloni smo povjerovati kojekakvim propadljivim znakovima ovoga svijeta. Neka temelj naše vjere ne budu čudesa, nego neka naša vjera omogući čudesa, molimo Te.

5. Gospodine, našim pokojnim daruj vječni smiraj u domu svojega Oca, molimo Te.

Blagi Bože, hvala Ti što si bio spreman podnijeti bol i patnju na križu kako bi nas spasio. Molitve koje smo ti izrekli usliši i primi u svojoj blagosti i milosrđu. Po istom Kristu, Gospodinu našemu. Amen.