(Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10)

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA B

Abrahamova vjera i Isusov poučak


Koliko je ljudi, u povijesti čovječanstva, izgubilo glavu ili život zbog ideje o boljem i čovjeka dostojnijem životu, zbog ideologije o jačoj naciji i prostranijoj državi, zbog mita o čistoj rasi i religioznoj isključivosti?

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Niko Šošić

Uvod u pokajnički čin

Prvu korizmenu nedjelju provodili smo s Isusom u pustinji, gdje je bio kušan, a danas se s Njim i Njegovom trojicom apostola uspinjemo na goru Tabor da budemo dionici i svjedoci, barem nakratko, Njegova preobraženja, Očeva očitovanja, apostolskog ushićenja. Kušnje, kojima smo često izloženi i podvrgnuti, prigode su da svom Bogu ostanemo vjerni i poslušni, poput Njegova Abrahama i Njegova Sina Isusa. Svjetlo i snagu, s kojima ćemo biti u stanju nadvladati Zloga i njegove ponude, svako životno iskušenje, možemo prvenstveno crpiti na izvoru i vrhuncu naše vjere, a to je sveta misa na koju nas je Božja ljubav okupila.

Točne podatke zna jedino dragi Bog. Nisu li mnogi, i na našim prostorima, kad je bilo „stani pani“, krenuli u obranu čovjekova života, minimuma slobode, prava i čovjekova dostojanstva, ne vrativši se da uživaju u onom i s onima za koje su na žrtveniku slobode darovali goli život, zapravo jedino što su imali?

Biblijski Bog je Bog zaštitnik

U tom kontekstu i smislu treba promatrati patrijarha Abrahama i njegovu odluku, jer ako su – a to je bila praksa njegovih suvremenika – oni spremni bogovima žrtvovati vlastite prvorođence, zašto ne bi i on pravome Bogu žrtvovao svoga jedinca, sina Izaka? Pripovijest o Abrahamu zapisana je kao poruka i pouka potonjim naraštajima: Bog ne želi smrt, Njemu ne trebaju takve žrtve, On nudi i štiti život, za nas i za djecu našu, On nam budućnost i nadu dariva. „Ne spuštaj ruku na dječaka“, reče, „niti mu što čini!“ Biblijski Bog, već od samog početka, objavljuje se i dokazuje kao Bog života, zaštitnik vjernih i nevinih.

Živimo u vremenu, to nije nikakvo otkriće, u kojem mnogi naši suvremenici ne drže ni do Boga niti do čovjeka.

„Boga se ne boji, ljudi se ne stidi“, kaže naša pučka mudrost, ali takve slučajeve bilježe čak i evanđelisti. U našem tekstu ni riječi o tome što Abraham osjeća i proživljava na dugom i mučnom puta do brda u Moriji. O čemu li razmišlja i što li nosi u duši čovjek „samoubilačke“ vjere, slijepe poslušnosti i straha Božjega pred Onim koji ga stavi „na kušnju“? Složit ćemo se, tek vidjevši ovna zapletenog u grmu, Abraham shvaća da je strah Božji u njemu bio ispravan i isplativ.

Tri velike svjetske religije pozivaju se na lik i vjeru Abrahama, a to su: židovstvo, kršćanstvo i islam. U življenju svake od njih ćemo, objektivno govoreći, naći svega i svačega, a najmanje Abrahamove vjere. Izraelac je nerijetko, upravo u liku Abrahama, promatrao sebe samoga, svoju osobnu povijest i povijest svoga naroda, suočavajući se s krizama i kušnjama, nedaćama i poteškoćama, nerazumijevanjem i neprihvaćanjem Božjih planova, u usponima i padovima, blagostanju i ropstvu.

Tri Abrahamove kušnje

Zaustavimo se u svom razmišljanju nakratko na tri ključna trenutka ili izazova, za sina Izaka i za oca Abrahama: kušnji, putovanju i žrtvi. Bog, budi mu ime blagoslovljeno, dvaput stavlja na kušnju svoga vjernog i pouzdanog saveznika Abrahama. Prvi put On sam, a drugi put kroz Izakova dječja usta. Ni putovanje nije ništa bezbolnije, pretvara se doslovno u noćnu moru. Jer, lako je reći Bogu: „Evo me“, a o čemu razgovarati i što reći sinu Obećanja, djetetu koje zna da su tu kremen i drva, ali nedostaje ono bitno, žrtva ili janje?

Nije nelogično zapitati se, ne traži li Bog ponekad od nas ljudi nemoguće, od nas i od Abrahama? Hoće li izdržati umorno, velikodušno, zahvalno i staračko srce Abrahama, prije nego mu se očituje Božja providnost, promjena plana, i dobije odgovor koji bi zadovoljio i Božji zahtjev, i Izakovo pitanje i Abrahamov zavjet? Njemu, kao nekoć i Izraelcima, često ostaje samo vjera i njegov Bog. On je svoj život u cijelosti podložio Božjoj volji – i to je ta žrtva! – a pouka za sve koji se pozivaju na Abrahama jest da čovjek i čovječanstvo nikada ne bi smjeli isključiti Boga iz vlastitog života, iz svojih planova za sadašnjost i budućnost, ukoliko žele uživati Božju naklonost, potporu i blagoslov. Jer, „svoj ću blagoslov na te izliti, i učiniti tvoje potomstvo brojnim...“.

Abrahamova vjera i poslušnost Bogu trebale bi postati trajno nadahnuće, i ne samo u korizmenom vremenu, svima koje je Bog pozvao i koje poziva, da mu u kršćanskoj vjeri, svećeništvu i redovništvu služe, bez ali i možda, čista i čestita srca. Jesmo li spremni svega se odreći i sve žrtvovati da bismo ostali vjerni Bogu Abrahamovu i Ocu Kristovu – u svim životnim kušnjama, napastima i nevoljama? Bog neće zakasniti i neće se dati nadmašiti u velikodušnosti. Izak je postao dvaput darovani sin. Jednom po rođenju od neplodne žene Sare, a drugi put pomilovan i spašen od smrti na žrtveniku, po Božjem promislu.

Korizma „o kruhu i vodi“

Bio je jedino dijete svojih roditelja. „Dobar k'o kruh i lijep k'o slika“, govorili su svi koji su ga poznavali. U njegovim se očima nije mogla sakriti tuga što će odrastati sam, bez brata i sestre, ali roditelji nisu mogli, iako su žarko htjeli, imati više djece. I ja sam bio pozvan na proslavu njegova 18. rođendana. Pjevali smo mu, iako nam nije bilo do pjesme, radi opravdanih slutnji da dolaze pogana vremena i nevolje za sve nas: „Mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio...“

Najednom je ustao, zamolio malo tišine, a zatim progovorio: „Hvala svima vama koji ste došli da mi čestitate moj rođendan. Danas sam postao punoljetan i, na neki način, stekao pravo da vam svima otkrijem što mi leži na srcu. Ovo će biti velik šok za moje roditelje, ali i iznenađenje za sve vas. Odlučio sam ostaviti sigurnost i udobnost zemlje u kojoj živim i, uz Božju pomoć, uključiti se u obranu Domovine, zemlje mojih pradjedova i mojih roditelja.“

Otišao je, nakon samo nekoliko dana. A majka je došla k meni, da malo popričamo, ali da i ona otkrije svoju tajnu: „Velečasni, teško smo se pomirili s njegovom odlukom i njegovim odlaskom. Neka nam ga dragi Bog blagoslovi i plemenita Gospa čuva, a ja sam odlučila cijelu ovu korizmu postiti, sve dane živjeti samo o kruhu i vodi, za našeg sina, za našu Domovinu i njezinu slobodu.  Ovu moju odluku zna samo Bog, moj suprug i Vi. Ni danas, ni u budućnosti, ne govorite o njoj ni mom sinu, ako se vrati, ni našoj rodbini, niti župljanima, molim Vas.“

Uspio sam je nagovoriti, na jedvite jade, da kroz šest korizmenih nedjelja i na dva blagdana treba odustati od svog plemenitog nauma. I poslušala je, ali je pet godina kasnije, po povratku živa i zdrava sina, i dara slobode, Bogu u slavu, čast i zahvalu „odradila“ još jednu korizmu o kruhu i vodi.

Isusova strategija za čovjeka

Božja vjernost riječi i obećanju, čovjeku i životu, koju nam je zorno opisao današnji starozavjetni tekst iz knjige Postanka, u cijelosti upotpunjuje i potvrđuje novozavjetnu poruku, koju smo upravo čuli: „On ni svojega Sina nije poštedio, nego Ga je za sve nas predao.“

Bog je s onima koji vjeruju, s onima koje je po vjeri opravdao. Njegova ljubav i nije drugo doli izraz trajne i neograničene zauzetosti za čovjeka. Tako i Njegov Sin – izraz neizrecive Očeve ljubavi – ne može imati drugačiju strategiju: u svojoj vjernosti i poslušnosti Ocu, sve do smrti na križu, darovao je svoj život za nas i ne želi da itko propadne.

Pa tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove i Očeve? Krist se, po svojoj smrti, po svom  uskrsnuću i po svojoj proslavi u nebu – „On je i zdesna Bogu“ – objavio i dokazao kao jedini i vječni Posrednik neba i zemlje, Oca i djece, i kao Spasitelj svih ljudi. Njegova je uloga i zadaća da se, kako tvrdi sv. Pavao, „baš zauzima za nas“.

Nitko i ništa, ni u sadašnjosti niti u budućnosti, ne bi nas trebalo rastaviti i istrgnuti iz Božje ljubavi. Pa ipak, to se često događa i s nama i oko nas. Objašnjenje može biti samo jedno: mi ljudi smo oni koji se možemo, a to nerijetko i činimo, istrgnuti iz ljubavi Božje u Kristu Isusu. Bog je vjeran, za razliku od nas ljudi, što nam nedvosmisleno pokazuje povijest Izraela i povijest čovječanstva. Nije Bogu do razvrgavanja Saveza, što ga je u svom Sinu sklopio s ljudima za sva vremena i za sve naraštaje. 

Preobraženje – anticipacija milosti s Križa

Uz Prvu korizmenu nedjelju redovito je ili tradicionalno vezan izvještaj o Isusovoj kušnji ili napastovanju u pustinji, a uz Drugu nedjelju zapis o Isusovu preobraženju na gori, u osami. Događaj, o kojem nas u današnjem evanđelju izvještava sv. Marko, donose i ostala trojica evanđelista, gotovo u istom obliku ili okviru. Znak je to i jasna poruka da je riječ o nečemu nesvakidašnjem, posebnom, jedinstvenom.

Prava je šteta, što na početku današnjeg evanđelja stoji uobičajeni izraz „u ono vrijeme“ umjesto teksta „Nakon šest dana uze Isus sa sobom...“, kako stoji u Sv. pismu. Naime, nakon šest dana stvaranja, Bog sebi i čovjeku određuje Dan počinka. Nakon sklapanja Saveza, Jahve poziva Mojsija da se uspne na brdo. „Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu i oblak Ga obavijaše šest dana.“ Nisu tih šest dana čista slučajnost, ali ostavimo ih struci.

Prema Markovoj zamisli, ovaj događaj je vrhunac objave. Nakon Petrove vjeroispovijesti da je Isus Mesija – „Ti si Pomazanik, Krist!“ (8,29) – Isus svojim učenicima otkriva da biti Mesija znači trpjeti (8,31) te da čovjek ne može sam po sebi razumjeti Božje otajstvo i Božji put (8,33) jer ga Petar „uze u stranu i poče odvraćati.“

Povede ih na goru „i preobrazi se pred njima“. Početno oduševljenje – „Učitelju, dobro nam je ovdje biti“ – ubrzo prerasta u zbunjenost i preplašenost. Trojica apostola na jednoj strani, a na drugoj druga trojica: Isus, Mojsije i Ilija. Iznenada mrak, „pojavi se oblak i zasjeni ih“. Otac još jednom predstavlja svoga Sina: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte Ga!“

Program je to, za njih na Taboru i za nas. Samo je jedan način da razumijemo: slušati Krista i ispovijedati da je Sin Božji. Ali, to ne ide bez prihvaćanja križa, Njegova i našega. I onog što se događa pod križem i na križu. „A kad satnik koji stajaše Njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: 'Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!'“ (Mk 15,39)

Molitva vjernika:

Bogu, koji nagrađuje vjeru Abrahamovu, podupire zauzetost Apostolovu i predstavlja nam Sina svoga, Riječ života, uputimo naše molitve:

  1. Svim svjedocima i navjestiteljima Radosne vijesti, Tvog evanđelja, udijeli milost postojanosti i blagoslov uspjeha, molimo Te!
  2. Onima koji se radi evanđelja zlopate, stradavaju i umiru, iskaži potporu, Očinsku zaštitu i udijeli im nagradu, molimo Te!
  3. Ne uskrati utjehe roditeljima koji su u ratnom vihoru izgubili svoje sinove i kćeri, čuvaj ih u uvjerenju da se našim mrtvima život mijenja, a ne oduzima, molimo Te!
  4. Progovori našem srcu i u tamnim trenucima našeg života, u malodušnosti, sumnji, umoru i bolesti, molimo Te!
  5. Omogući nam da u svom hodu prema vječnosti i na putu koji nam predstoji uvijek imamo vjerodostojnih učitelja i razboritih odgojitelja, molimo Te!

Uz obećanje da ćemo kroz ovo blagoslovljeno vrijeme priprave na Uskrs češće i radosnije slušati riječ i glas Tvoga Sina, molimo Te da i Ti čuješ i uslišiš naše molitve, vapaje i zazive, koje Ti upućujemo s ovog svečanog skupa Tvoje Crkve, po Kristu Gospodinu našem. Amen!