(Mt 11,1-10 ili Iv 12,12-16; Iz 50,4-7; Fil 2,6-11; Mk 14,1-15,47 ili 15,1-19)

CVJETNICA: NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

U PATNJI I SMRTI ISUSOVOJ NAŠA ČOVJEČNOST DOBIVA SVOJ PUNI SMISAO


Na Maslinskoj gori, dok je Isus molio a učenici od pospanosti i zemaljskih briga ne shvaćaju što se događa, dolaze vlasti i uz pomoć zalutalog učenika hvataju Isusa. On se međutim dragovoljno predaje. „Isus je znao da je došao njegov čas!“ (Iv 13,1).

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Marko Zubak

Uvod u misno slavlje

U vrijeme kada su naši djedovi i bake odlazili „k misi“, poglavito na Mlade nedjelje, svećenici su držali tzv. „katehetičke propovijedi“. Već na Prvu nedjelju došašća započinjali su prema tiskanom katehetskom priručniku četvrti članak vjere: „Mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan“: Vrlo zorno su dočaravali Isusovu muku i njegov spasiteljski zahvat u našim životima. Iz njihovih riječi izbijali su plodovi muke i smrti Isusove. Kao da su htjeli reći: ne smije Isusova muka, smrt i uskrsnuće biti za nas uzaludni. Danas, zajedno s cijelom Crkvom izlazimo iz unutarcrkvenih prostora i u ophodu kličemo pobjedonosnom Kristu Spasitelju. Proživljavajući taj bitni dio Njegova života sjedinjujemo svoju dušu s Njegovom. Naše misli su u jeruzalemskom masliniku gdje je Isusa, prodao njegov učenik te je uhvaćen i odveden na teatralno suđenje. „On koji grijeha ne učini, nit mu usta prijevaru izustiše, on koji na uvrjedu nije uvrjedom uzvraćao i mučen nije prijeti, prepuštajući to Sucu pravednom“ (usp. 1 Pt 2,22-23). Danas nam naša nutrina, zajedno s glasom podrhtava jer iz nas probijaju grijesi nevjernosti, prijevara i izdaja. Prepoznajemo se u svim akterima Isusove muke i smrti: navezivali smo se na novac kao Juda, zatajivali smo Isusa kao Petar, pravili smo se nedužni kao Pilat, izbjegavali križ kao Šimun, bili surovi prema braći kao vojnici, prepuštali se zavodljivosti mase kao rulja, u životnim poteškoćama sumnjali u Isusa poput onih što vikahu da siđe s križa pa će mu vjerovati! (usp. Mk 15,31). Ovaj tjedan pred nama ima jedini privilegij zvati se svetim. Tim više izaziva u nama „sveti nemir“ kako je to dramatično doživio i naš sunarodnjak A. B. Šimić u pjesmi Mladić: ...Al Boga nema više/ U hramu ni izvan hrama/ O zašto mi ubiste Boga/ I ostaviste me sama!// O hoću li ikada moći/ Bar izreći taj očaj?/ Il vječno/ Usta mi ostat će nijema? Kajemo se, Gospodine, smiluj nam se!

Prvo su ga odveli u odaje svećeničkog glavara Ane, koji nije imao vlast, ali je imao ugled veći od najvećih židovskih vjerskih vođa. Bio je istaknuti kolovođa cijelog pokreta protiv Isusa. Ana nije imao ovlasti pa je samo neslužbeno ispitivao Isusa i tražio razlog zbog kojeg bi ga se moglo optužiti i osuditi na smrtnu kaznu. Zato je Isus šutio i uglavnom nije odgovarao na Anina pitanja. Jedan od sluga udara Isusa po obrazu, vrijeđajući ga što mu ne odgovara. Isus je to strpljivo podnio, imajući u vidu sve one koji će kroz toliku povijest nedužni trpjeti.

Ana neobavljena posla šalje Isusa pred Veliko vijeće - tada najviši sud za Židove. U njemu je 71 član, dijele se na velike svećenike, pismoznance i starješine. Predsjedatelj je veliki svećenik, u ovom slučaju Kajfa. Ana i Kajfa živjeli su u velikoj zgradi, svaki na jednoj strani pa je Isus preko dvorišta prešao od Ane do Kajfe, koji su bili zet i tast. U međuvremenu je Petar tri puta zatajio Isusa. Prvi put u dvorištu Ane, a poslije u dvorištu Kajfe.

Tko je osudio Isusa?

Svrha sastanka bila je da Isusa predaju Rimljanima kao zločinca s čvrstim optužbama i dokazima. Tražili su lažno svjedočanstvo protiv njega, da ga mogu pogubiti. Pristupili su mnogi lažni svjedoci, ali bez nekog uspjeha (vidi Mk 14,57). Ispunilo se starozavjetno proročanstvo: „Ustadoše protiv mene svjedoci lažni“ (Ps 27,12). Nisu se slagala svjedočenja lažnih svjedoka pa se nisu mogla uvažiti ni kao valjana. Nije im pomogla ni optužba da je Isus rekao da će razvaliti Božji Hram i u tri dana ga sagraditi. Isus je pod Hramom mislio na sebe kako će uskrsnuti nakon smrti. Kajfa, ljut što svjedočenje lažnih svjedoka nije urodilo plodom, uzalud je želio isprovocirati Isusa i iz njegova odgovora doći do optužbe. Rekao je Isusu: „Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi protiv tebe svjedoče?“ (Mk 14,60). Budući, da je Isus šutio, Kajfa mu postavi pitanje: „Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?“ (Mt 26,63). Isus nije mogao šutjeti na zaziv imena Božjeg. Priznao je, da je Sin Božji i dodao: „Odsad ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim“ (Mt 26,64). Židovi su razumjeli što im je rekao. To je značilo, da vlada zajedno s Bogom Ocem na nebu i da će na kraju vremena doći suditi žive i mrtve. Kajfa je razderao svoju haljinu da pokaže kako se zgraža nad Isusovom izjavom i dodao: „Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci? Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?“ (Mk 14,63). Veliko vijeće konstatira da Isus zaslužuje smrt. Svjedoka obrane nije bilo. Znamo da se takvom postupku usprotivio Nikodem. Kojeg li apsurda: grješnici osuđuju Pravednika! Tada su ga pljuvali u lice, vrijeđali i udarali. To je bilo u tri sata u noći. Isusa su odveli u pritvor, a u pet ujutro zakazali novu sjednicu. Po židovskom zakonu nije se smjela izreći smrtna kazna isti dan kada se vodila rasprava. Stoga su zakazali novu sjednicu, da naoko udovolje zakonu, iako je to bio isti dan. Cilj je bio pogubiti ga na najsramotniji način – na križu, a to je bilo moguće samo uz dozvolu rimskog namjesnika.

„Evo čovjeka“

Druga sjednica bila je kratka. Tražili su od Isusa, da potvrdi svoju izjavu, da je Sin Božji, što je i učinio. Službeno su ga prema propisima svoga zakona osudili na smrtnu kaznu. Presudu Isusu morao je potvrditi rimski namjesnik, koji je tada bio Poncije Pilat (od 26. do 36. godine) Pilat izvodi Isusa pred narod i govori: „Evo čovjeka!“ (lat. Ecce homo!) Svezana su ga doveli pred Pilata, koji je Isusa pitao je li on kralj židovski, a Isus mu je odgovorio: „Ti kažeš“ (Mt 27,11). Prije toga su glavari svećenički rekli Pilatu kako Isus zavodi narod, ne dopušta da se rimskom caru daje porez i kako za sebe tvrdi, da je kralj židovski. Svećenici i pismoznanci su i dalje žestoko optuživali Isusa, koji je šutio, a Pilat se tomu čudio i optužbe su mu njihove bile neuvjerljive: „Nikakve krivice ne nalazim na ovom čovjeku!“ (Lk 23,4). Kako nisu odustajali Pilat Isusa šalje židovskom tetrarhu Herodu jer je čuo da je Isus iz Galileje, koja je bila Herodovo područje. Herod je baš tih dana bio u Jeruzalemu. Razveselio se što vidi Isusa i očekivao je da će vidjeti koje Isusovo čudo o kojima je čuo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali nije dobio odgovore. Glavari svećenički i pismoznanci žestoko su optuživali Isusa. Herod ga je ismijao, obukao u bijelu haljinu i poslao Pilatu ne našavši nikakve dokaze za optužbu. Pilat je opet ponavljao da na Isusu ne nalazi nikakve krivice i da ne zaslužuje smrt. Glavari svećenički i narod uporno su tražili da se Isusa smakne, a Pilat je tražio izlaz: sjetio se njihova običaja da se o blagdanu pusti zarobljenik. Dao im je da biraju između Isusa i Barabe, koji je bio u zatvoru zbog ubojstava. Smatrao je da će odabrati Isusa, no glavari su huškali narod da traže puštanje Barabe. Pilat ga je pustio, a Isusa dao izbičevati. Nakon bičevanja, rimski vojnici narugali su se Isusu i okrunili ga trnovom krunom. Budući da su Židovi i dalje navaljivali, pojavio se Isus pred Pilatom i treći put. Imao je trnovu krunu oko glave i grimizni plašt (crvenu vojničku kabanicu). Tada Pilat ponovo kaže Židovima: „Evo čovjeka!“ (Iv 19,5). Time je želio reći kako je Isus puno pretrpio bičevanjem, izrugivanjem i trnovom krunom pa on smatra da bi to bilo dosta, jer ionako nije našao dovoljno razloga da ga osudi, ali je bio u strahu jer su Židovi smatrali da po njihovom Zakonu mora umrijeti, budući da je rekao da je Sin Božji. Ispitivao je Isusa, ali Isus je opet šutio. Pilat mu reče: „Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?“ (Iv 19,10). Isus mu je odgovorio, da ne bi imao nikakve vlasti, da mu nije dana odozgor. Pilat ga je očito želio pustiti, no protivnici su i dalje vikali: „Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko god se pravi kraljem, protivi se caru“ (Iv 19,12). Kada je čuo te riječi, već dobrano kompromitirani Pilat izveo je Isusa i smjestio ga „na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata“ (Iv 19,13) govoreći Židovima: „Evo kralja vašega“ (Iv 19,14). Oni su vikali, da ga se ukloni i razapne. Pilat se čudio, kako to da žele, da im razapne kralja, a oni odgovoriše, da im je rimski car jedini kralj. Znao je Pilat da taj truli kompromis nije iskren, ali unatoč kolebljive savjesti i upozorenja vlastite žene, perući ruke predaje im Isusa da se razapne. Zbog svoje prljave savjesti i stalnog očijukanja sa zlom sam će završiti kao Juda. Učimo na pogreškama drugih! Stoga je pravo pitanje za naš duhovni život Tko je zapravo osudio Isusa, tko ga je okrunio trnovom krunom i tko to i danas čini?

Trn u kruni

Neka nam na to odgovori mali dječak koji je od svojih roditelja dobio mali kip Isusov. Slušajući u crkvi o Isusovoj muci i trnovoj kruni njegovoj, te kako i mi žalostimo Isusa i zabadamo mu udarce u srce. Vraćajući se kući dječak je ubrao trnovo šiblje pa ga sve trn po trn u obliku krune zabode u glavu svoga kipa Isusova. Svako bi jutro kleknuo pred taj kip pa bi obećao svom Prijatelju da će se toga dana čuvati grijeha, a uvečer bi pomno ispitao svoju savjest, pa ako je toga dana učinio koji grijeh zabo bi novi trn u Isusovu glavu, a ako nije učinio grijeh izvadio bi ga iz Isusove glave. Vježbajući se tako i marljivo se trudeći da u Isusovoj glavi bude što manje trnja, sve mu je više to i uspijevalo.Što reći nego učimo od djece ili recimo to na Isusov način: Budimo kao djeca!

Ne shvaćajmo sebe preozbiljno nego Boga.

Kardinal Hume u svojoj knjizi Tražeći Boga upozorava: „Nemojte sebe smatrati preozbiljno. Shvaćajte život preozbiljno. Uzmite Boga preozbiljno. Ali nemojte, molim vas, nemojte sebe shvaćati preozbiljno.“

Možda i mi prečesto, već od malih nogu, gradimo sebi neko lažno prijestolje i lažne kipiće, pa se onda bojimo da ćemo ga izgubiti ili da će nam ih porušiti. Isus nas svojom mukom upozorava da se ne trebamo bojati. Štoviše, trebamo što prije svoje kipiće porušiti, a ostaviti samo onaj Isusov, ne kip nego lik. Ne trebamo se bojati kritike i smijeha na svoj račun koje u drugima izazivamo svojom samodopadnošću. Isus nije gradio utvrdu prije nego je bio uhvaćen kako bi se obranio. Zašto su tako često u nama i oko nas prisutne kule babilonske pa se ljudi godinama penju kako bi dohvatili smisao našeg nerazumijevanja? Isus se dostojanstveno držao na sudu. Božanski je šutio kada je šutnja govorila više od riječi, ali nije htio zanijekati svoje božansko porijeklo. Jednostavnom potvrdom: „Ti kaza!“,i u najtežem trenutku ostao je povezan s Ocem. Ako smo s Bogom povezani tada drugi smiju reći sve što žele. Naše riječi su tada suvišne. Isus nije reagirao na uhićenje kako bismo to mi očekivali. Nije se branio, iako je mogao reći da je riječ o nesporazumu jer je on Božji Sin. Ne, Isus ih radije pušta da sami dođu do toga. Istina će pronaći svoj put. Ne moramo svu pravdu uzimati u svoje ruke. Dopustimo Bogu da se On proslavlja i u našim tjeskobama. U patnji i smrti Isusovoj naša čovječnost dobiva svoj puni smisao. Isusov krik je prosvjed protiv postojećeg stanja u svijetu. Budimo i mi danas taj Isusov krik s križa za spasenje posrnulog čovječanstva jer zora je blizu, vječnost je pred nama. Sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću (usp. Rim 8,18). Po njemu naša čovječnost dobiva svoj puni smisao. Nemojmo to zaboraviti!

Raspeće

I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle

na križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svija

i s tenje

službenici ukočeno sjeđahu na konjima

u pažnji da se čin po propisima svrši

Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu

i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu

usplahireni konji počeše se dizati upropanj

I nasta metež u kojem se izmiješaše i konji i ljudi

Uz konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)

rik raspetoga rasijecaše zrak

I neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počeše

Vojnici oko križa moraše se požuriti. Naglo

završiše svoj poso: čovjeka raspeše

I odmah zatim

konji hitro službenike odatle odniješe

i za njima se cijela rulja srljajući u grad surva

S njom i noć stiže. Po Jerusalemu

glas o tom što se zbilo poče da se širi

A: B: Šimić