(2 Ljet 36,14-16.19-23; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21)

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA B

Istinu nije dosta spoznati nego ju treba činiti


Srdžba i milosrđe Gospodnje očituju se prognanstvom i izbavljenjem naroda.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Niko Šošić

Uvod u pokajnički čin

Navike, umor, grijeh zamagljuju nam radost, ali još više  pogled očiju i srca, pa gubimo korak sa stvarnošću kojoj pripadamo i imenom kojim se kitimo - kršćanstvom. I stoga je korizma, kao vrijeme milosti i spasa, još jedna prilika za otrežnjenje i povratak k sebi i Istini, jer samo tako možemo spriječiti i izbjeći ropstvo u kojem se gube sloboda i radost življenja. Potrebno nam je obraćenje i povratak Bogu kojeg nam je Isus objavio.

Moj hrvatski narod koji sporo uči, a brzo zaboravlja, dijelom zbog povijesnih okolnosti, a mnogo više zbog vlastitih slabosti, stoljećima je služio tuđim interesima, carstvima i kraljevstvima koje je povijest izbacivala na površinu, režimima i diktaturama koje su ga držale u pokornosti i ropstvu – i to u njegovoj vlastitoj zemlji. Spominjem to iz razloga što bi to višestoljetno iskustvo moglo poslužiti da lakše i bolje razumijemo Božji, izabrani narod, koji je prolazio kroz slična, rekao bih čak mučnija i dramatičnija iskušenja i stradanja.

Život naroda ovisi o vjernosti Bogu

Dvije Knjige ljetopisa, iako ne samo njih, napisao je najvjerojatnije autor u kojem mnogi stručnjaci vide službenika hrama, jeruzalemskog levitu. Nisu nam ni dostupni niti poznati izvori kojima se koristio u pisanju svojih djela, ali znamo da su hram i njegovi obredi bili središte nacionalnog života. Njegova djela, ipak, ne treba promatrati kao opis prošlosti ili prikaz povijesti izabranog naroda, nego „kao sliku stanja i težnji njegova vremena“. No, ima tu i spomena na prohujalu slavu i sjaj, osvrta na postojeću bijedu i nevolje, a najviše pouzdanja u proročka obećanja, u Božji oprost i obnovu Saveza.

Kao kroničar svoga vremena, obogaćen religioznim iskustvom i sviješću pripadnosti Božjem narodu, on jasno uviđa i podsjeća svoje suvremenike da život naroda, njegov opstanak i prosperitet, ovisi isključivo od njegove vjernosti Bogu. A ta vjernost očituje se kroz vjernost savezu, poslušnost Božjem zakonu, dolično bogoslužje i pravu pobožnost.

Prošla su vremena i razlozi zbog kojih se „podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka“ (36,16), Bog se ponovo smilovao i omogućio povratak onima koji su „gomilali nevjeru na nevjeru, (...) oskvrnjujući Dom Gospodnji“ (36,14). Bog je, rekli bismo, odradio svoj dio posla, održao riječ i obećanje upućeno narodu po proroku Jeremiji, omogućivši novi početak. Sada je Njegov narod na potezu, prema zamisli pisca Knjige ljetopisa, a znak dobre volje, spremnosti i zahvalnosti iskazat će svom Jahvi temeljitom vjerskom obnovom: obnovom hrama i obnovom kulta u njemu.

Glavna poruka Knjige ljetopisa zapravo je jeruzalemsko bogoslužje. Prošlost, sadašnjost i budućnost promatraju se i prosuđuju kroz nju. Tako nam prvi dio današnjeg čitanja pokušava objasniti razloge propasti izraelskog kraljevstva, a za to su krivi i odgovorni svi slojevi društva: kraljevi, svećenici, narod. Umjesto vjerničkog svi su upali u bezbožničko ponašanje, umjesto da slušaju proroke, Božje glasnike, oni su im se rugali, prezirali ih i ismjehivali, i umjesto da čuvaju svetost i uzvišenost Božjeg Doma oni su ga oskvrnuli, pa je Božja kazna bila logična i neizbježna, s tragičnim i neopisivim posljedicama.

Pisac današnjeg prvog čitanja ne ostaje samo pri nabrajanju svega što ne valja i što odudara, nego – poput većine ili gotovo svih proroka – sluti i nazire izbavljenje, budućnost po mjeri čovjeka, bolje i sigurnije dane. Povratak naroda, darovana sloboda, gradnja Hrama dokazi su Božjeg djelovanja i Božje snage.

Nije naša zasluga da smo otkupljeni

Božji plan spasenja jasan je i pouzdan: obuhvaća sve koji prihvaćaju Njegova Sina. A program Njegova Sina, odraz volje Oca nebeskoga, jest donositi Boga svakom čovjeku. Tako smo mi ljudi zahvaćeni i zagrljeni Očevom i Sinovljevom ljubavlju, ljubavlju koja nema ni mjere ni granice.

Stoga imamo pravo na radost, i razlog za radost: milošću smo spašeni! Na putu smo prema nebeskom Jeruzalemu, a taj put i cilj nisu proizvod čovjekove mašte i utopije, nego Božja briga i ponuda biću koje je na svoju sliku stvarao i još divnije otkupio. „Božji je to dar!“, uzvikuje sv. Pavao. Svi će naraštaji zvati Blaženom ženu pred kojom će anđeo Gabrijel izreći jednu od najljepših istina o čovjeku; „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom“ (Lk 1,28). Sve što jesi i što imaš dar je, a dar nad darovima je da je s tobom tvoj Bog.

Nije naša zasluga da smo otkupljeni, da smo kršteni i opečaćeni, da je Gospodin s nama, da pripadamo Kristu i Njegovoj Crkvi. Sve to dugujemo Bogu koji je „bogat milosrđem“ i Njegovoj velikoj ljubavi s „kojom nas uzljubi“. On nas, zajedno s Kristom, iščupa iz zagrljaja smrti, ne predade nas vječnoj tami groba, nego nas i „uskrisi i posadi na nebesima“.

Primjer za primjer

Bio je pomoćni biskup u Kölnu, a onda ga je Sveti Otac iznenada imenovao berlinskim nadbiskupom. Uvršten je potom u kardinalski zbor kao najmlađi kardinal s 55 godina. Riječ je o nadbiskupu koji se zove Rainer Maria Woelki. Odgovarajući na postavljena pitanja novinara izjavio je da je to imenovanje velika čast ne samo za njega, nego za Berlin, za katolike u toj nadbiskupiji, za Crkvu u Njemačkoj, koja ima devet kardinala.

„Obećali ste“, podsjetio ga je novinar, „da ćete Vaše imenovanje proslaviti sa siromasima Berlina.“

Kardinal je odgovorio: „Želio bih jednoga dana pozvati na ručak beskućnike i potrebite i taj događaj s njima slaviti. Biskup je u povijesti Crkve uvijek bio također otac siromaha. S pozivom koji im namjeravam uputiti želim naglasiti da i oni pripadaju nama.“

Lijepa gesta, ljudska i kršćanska, dostojna prstena i grimiza. Svaka čast, Uzoriti!

Kakav je naš odgovor na „preobilno bogatstvo milosti“ Božje? Svatko bi trebao, jer ljubav je domišljata, pronaći konkretan i velikodušan odgovor u ovom korizmenom vremenu, a naiđemo li na prepreke u tom pogledu, barem zavapimo: „Bože, u pomoć mi priteci! Gospodine, pohiti da mi pomogneš!“

Više od deset puta, u ovoj relativno kratkoj Poslanici Efežanima, sv. Pavao spominje riječ milost. I kao što Psalmist osjeća potrebu ne samo govoriti nego pjesmom „o ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka“ (Ps 89,2) veličati suštinu Božjeg bića, jer Bog je Ljubav, tako sa sv. Pavlom i mi moramo govoriti o milosti, pjevati o milosti, živjeti u milosti, ne samo kao o posvećujućem i u čovjeku uprisutnjenom daru, nego kao o daru nezaslužene Božje naklonosti i privrženosti čovjeku.

Milost je da možemo sv. misu slaviti, da u sakramentu pomirenja možemo oprost grijeha zadobiti; milost je sv. pričest koju primamo, milost je da se ljubav muškarca i žene u braku blagoslivlja, milost je biti poslužiteljem evanđelja „darom milosti Božje“ (Ef 3,7), milost je put savršenstva na koje Bog poziva mladiće i djevojke, milost je biti okrijepljen sakramentom bolesnih prije preseljenja u vječnost. Ukratko, sve je milost i ništa bez milosti.

Način na koji možemo i trebamo iskazivati svoju zahvalnost Bogu, kao Njegovo djelo, zapravo je svijest i uvjerenje da smo „stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela“. Neumorno unositi Božju milost u svijet, poput sv. Pavla. Jer, tko jednom shvati kakva je milost sv. misa njemu put do crkve nikad nije predug i nikakva žrtva prevelika. Baš stoga što i Bog, u ponudi svoje milosti čovjeku, nikada nije ni umoran niti zapriječen.

Isus i Nikodem

Evanđelje Četvrte korizmene nedjelje, u ovoj Gospodnjoj godini, Kristove su riječi koje spadaju u srž Isusova navještaja, pa stoga i u srž ili bit same kršćanske vjere. Stoga što na čovjekova pitanja jedino Isus može dati jasan i pouzdan odgovor, informaciju, uputu i savjet, jer „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, On ga obznani“ (Iv1,18).

Isus ispunja svoje poslanje obznanjujući i otkrivajući ljudima Božje tajne i posredujući im Božje spasenje. Današnje evanđelje donosi nam dio razgovora između Isusa i Nikodema koji mu najprije upućuje kompliment, riječ priznanja i vjeroispovijesti: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime“ (Iv 3,2). Isus mu tumači da se čovjek mora „roditi odozgor“ želi li ući u kraljevstvo Božje, a ubrzo prestaje razgovor i počinje govor, Isusov govor koji smo slušali u današnjem evanđelju.

Isus sam za sebe, prema Ivanovu Evanđelju, tvrdi: „Ja sam Put, i Istina i Život – nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6), ali istinu može čuti, razumjeti i povjerovati joj „tko je od Boga“ (Iv 8,47). Međutim, prije nego što čovjek krene Ocu po Kristu, valja najprije razumjeti i prihvatiti Božju namjeru prema čovjeku i s čovjekom: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,17).

Otac je svoga Sina jedinorođenca poslao u naš svijet, zatim ga predao i izručio – a to nadilazi svako naše mjerilo i poimanje – iz ljubavi prema čovjeku, prema ljudskom rodu, da ga izbavi iz ovozemaljskog i vječnog ropstva: „O neshvatljive li ljubavi Očeve – da roba otkupiš Sina si predao“ (Vazmeni hvalospjev).

Gorka i tužna istina da su „ljudi više ljubili tamu nego svjetlost“ odnosi se na sve naraštaje čovječanstva, a od toga nije izuzeto ni naše vrijeme. Razlog takvog odabira navodi sam Isus - „jer djela im bijahu zla.“ Ivan je to već zapisao u Proslovu svog Evanđelja. Isus Krist je donio svjetlost na svijet, On je „Svjetlo istinsko“ (Iv 1) i samo onaj tko „čini istinu dolazi k svjetlosti“, dolazi k Isusu. Bog je istina i istina pripada Bogu, a istina je – po svojoj naravi – čista suprotnost laži, neiskrenosti, zloći, licemjerju, opačini i grijehu. Istinu nije dosta spoznati, nego prema Isusovim riječima činiti. Što znači činiti istinu? Na to nam pitanje odgovara sv. Pavao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).

Kada će, sestro i brate, Krist zaživjeti u tebi i u meni?

Molitva vjernika:

Bog nas ljubi besplatnom, milosrdnom, neograničenom i neizrecivom ljubavlju. To je poruka današnje korizmene nedjelje. Iznesimo Mu i danas svoje molitve i potrebe:

  1. Pomozi Svetom Ocu i svim pastirima Katoličke crkve da budu neumorni sijači istine, dostojni djelitelji Tvoje milosti i odvažni navjestitelji radosti, molimo Te!
  2. Svima koji su započeli korizmeni hod udijeli milost da molitvom, postom i dobrim djelima ostvaruju program koji si nam Ti ponudio, molimo Te!
  3. Prognanima, izbjeglima, zatočenima, gladnima, beskućnicima i bolesnima vrati radost na lice i ulij milost u srce, jer oni su blaženici Tvoga Sina, molimo Te!
  4. Pomozi nam da ljubimo po mjeri Tvoje ljubavi, a ne zbog interesa i koristoljublja, molimo Te!
  5. Ne dopusti da iskušenja zloga, kojima smo često izloženi, oslabe našu vjeru, razore našu nadu i usmrte našu ljubav prema Tebi i braći ljudima, molimo Te!

Radost je, Gospodine, biti gost na Tvojoj gozbi. Hvala Ti što si nas opet okupio, utješio, poučio, ohrabrio i obogatio. Neka sjeme koje si danas posijao u naša srca donese obilat rod. Amen!