Vlado Puljić

Veliki umjetnik koji je volio sve ljude


Za njega će likovni i književni znalci reći kako je motive u slikarstvu i pjesničkoj riječi crpio iz simbola Hercegovine. Jednako je bio nadaren i poštovan i kao slikar i kao pjesnik.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Ispreplićući likovnost i stih, kroz svoj prebogat umjetnički put slikar i pjesnik Vladimir Vlado Puljić (Zagreb 18. kolovoza 1934. – 21. studenoga 2008. Mostar) darovao je svojoj Hercegovini i cijelom svijetu slikarske i poetske kreacije za vječnost.

Osnovnu školu završio je na Buni, toponimu kojem se kasnije kroz cijeli životni i stvarateljski hod uvijek vraćao i u kojem je našao i svoj vječni mir. Nižu gimnaziju pohađao je u Širokom Brijegu i završio u Mostaru. Srednju školu primijenjene umjetnosti polazio je u Sarajevu, a u Beogradu 1958. diplomirao na Akademiji za primijenjene umjetnosti.

Pjesnički prvijenac Ilinštak objavio je 1966. (Veselin Masleša, Sarajevo) te poslije čitav niz značajnih poetskih naslova – Veliki kamen, Veliki čempres, Vinska mušica, Razorena kuća, Vodokradica i Nar na dar.

Njegove slikarske bravure krase muzeje, galerije i privatne kolekcije, dok su mu pjesme prevođene na brojne jezike i uvrštene u veći broj antologija. Jednim je od osnivača Srednje likovne škole u Mostaru i mnoge je slikare upravo on uveo u tajne slikarstva. Njegov predani rad ovjenčala su brojna priznanja, a neumorno je stvarao do posljednjeg daha šireći vedrinu, iskričavu duhovnost i duhovitost. Za njega će likovni i književni znalci reći kako je motive u slikarstvu i pjesničkoj riječi crpio iz mitološko bogatih ili siromašnih simbola Hercegovine, hraneći se kamenom, suncem, vodom. Jednako je bio nadaren i poštovan i kao slikar i kao pjesnik koji je za mnoge bio i ostao duša Mostara i duša Hercegovine. „Jedan tako kompletan umjetnik i kompletan čovjek je rijetka pojava na ovim prostorima. Mislim da će proći još puno vremena da se rodi netko kao on – da bude i veliki slikar i veliki pjesnik, i što je najvažnije, veliki čovjek koji je bio otvoren prema svima, koji je volio sve ljude. Vlado je nezaboravan. On je čovjek za sva vremena“, rekao je svojedobno slikar Marin Topić. Prisjećajući se hercegovačkog barda slikarstva i riječi, donosimo njegove stihove neprolazne vrijednosti.


ČEMPRESI

Ulaze u noć
tiho
kao fratri na molitvu.
Kad je vjetar,
propinju se na proplanku
kao razigrani konji.
U grivama im ptice
kreštanjem nagovještavaju zoru.
Kad sviće,
čempresi izlaze iz noći
kao njezine uspravne sjenke.


ZID

Zaustavio buru stari zid,
nitko mu nije rekao hvala;
ni bajam u zavjetrini
(što prije proljeća cvjeta),
ni gušterica posustala
u kojoj dršće pola moga svijeta.

Podupirem plećima zid trošni.
Bura združila svoje zvijeri,
nasrnula na gnijezdo u krošnji.
Strah svoj ptica krikom mjeri.

Zaboravljen zid u vrhu bašče
otkrio grudi prema jugu.
Ako se sunce izmakne – past će
proljeće u moju tugu.

Paučina, mahovina i lišaj
sjedinjeni u zidu starom,
pomažu mu da vjetrove stiša
dok proljeće leprša nad Mostarom.


MOLITVA

Kad moli se puk
žubori svod nebeski.

Oltar je izvor ljubavi Božje.

 

NADA

Čovjek ima nadu
u obliku Boga.

Svako jutro moja nada osviće.