Mate Grbavac

Razgovor s Bogom


Progovarajući o svakidašnjim temama kroz koje dotiče istinu, slobodu, zavičaj, vjeru, obitelj, poslanje pisca…, Grbavac donosi stihove univerzalne ljepote i snage.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Mate Grbavac je rođen 10. siječnja 1947. u Hardomilju kod Ljubuškog gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, dok je hrvatski jezik i književnost te filozofiju diplomirao u Zagrebu. Od 1970. radio je kao profesor u Gimnaziji Ljubuški, a povremeno i u srednjim školama u Čitluku, Čapljini i Vrgorcu. Bio je direktor Radničkog univerziteta, Doma za odgoj ženske djece i omladine u Ljubuškom i Gimnazije Ljubuški. Surađivao je kao vanjski suradnik-novinar u Večernjem listu, mostarskoj Slobodi i Vikendu. Pokrenuo je i uređivao listove Chatedra, Ljubuška mladost i Ljubuške novosti. Poeziju piše od osnovne škole, a prve pjesme objavljivao je u školskim listovima, kao i almanahu Ars mea. Organizira brojne književne, kulturne susrete, lektorira knjige, piše recenzije iz književnosti, eseje i osvrte. Do sada je, između ostalih ostvarenja, objavio niz zbirki pjesama (Na vratima knjige, Noćna svjetiljka, Radosna zvona, Žedni putnik i Nemir tišine), knjigu priča za djecu Pepine čudesne zgode, i dva nosača zvuka s vlastitim pjesmama koje recitiraju glumci Toni Pehar, Branimir Vidić - Flika i Dragan Šuvak. Pjesme su mu uvrštene u nekoliko antologija. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Mostar. Progovarajući o svakidašnjim temama kroz koje dotiče istinu, slobodu, zavičaj, vjeru, obitelj, poslanje pisca…, Grbavac donosi stihove univerzalne ljepote i snage. Pokojni književnik Krešimir Šego svojedobno je ocijenioda seu njegovu stihovlju ne osjećaju tuđi utjecaji, nego Grbavac pronalazi svoj vlastiti put i pjesnički jezik. „U njegovim pjesmama prepoznatljivo je mediteransko ozračje, no služi mu samo za iskazivanje svojih slutnji, svojega novoga, pjesničkoga svijeta koji ne ostaje na kamenu, zemlji, livadi. On hoće više, a to više je svojevrsno pobratimstvo lica u svemiru, čežnja i težnja za otkivanjem novoga, nepoznatoga, i opet se vraćamo ljubavi u srcu, jer je o ljubavi riječ“, zapisao je Šego u recenziji zbirke Radosna zvona, dok Zdravko Kordić pišući oknjizi Nemir tišine, ističe kako je riječ o ozbiljnu pjesniku koji propituje svijet pjesme i pjesmu svijeta u osvit budućnosnoga bez budućnosti, bez obzira na njegove godine i dosadanje stvaralaštvo.


RAZGOVOR S BOGOM

Neki razgovaraju s Bogom iz potrebe,
neki iz navike,
drugi iz dosade!

Neki kad im zagusti,
drugi kad im prekipi.
Neki razgovaraju radi koristi,
drugi jer im nedostaje sugovornik.
Treći iz dužnosti.
Neki jer se nadaju nagradi,
neki da bi izbjegli gubitak.

Neki toliko glasno,
drugi tiho,
treći nijemo!

Neki razgovor pretvore u monolog.
Drugi se rasplinu,
treći se boje postaviti pitanje,
četvrti čuti odgovor.

A neki se natovare željama
pa zaborave išta pitati!


KRIŽ

Na križu križ,
u ranama
krvari
i svijetli.

Vrijeme je stalo.
U nepovrat ode
krvnik,
a on svijetli
u tmini
straha
i izgubljenosti.

Na križu križ
krvari
u ranama.
Putokaz postade
u beskraj
vječnosti.

Svijetli!
Tminu
i strah
pobijedi!


ZABORAVLJENA PJESMA

Bože, zaboravih najljepšu pjesmu,
usnama prebiranu, u koraku ugrađenu.
Blistale riječi u njoj
ljudskom tugom, srećom obojene.

Koraci njeni kroz nju odzvanjaše
prepuni smijeha.
Nebo se ogledaše u očima joj plavetnim.
Vjetar se zanio kosom njenom,
a ja samo smijeh pamtim.

Zaboravih najljepšu pjesmu
na putu od izvora do pera.
Ne bi suđeno da je okamenim
tvrdim slovom u meku papiru.

Bože, to me Ti osudi
na vječno traženje zaboravljenog.