Šimun Šito Ćorić

Pripazi na nas, Isuse!


U Ćorićevim pjesmama susrest ćete ljude na vjetrometinama života, podsjetiti se na značaj obitelji, razmišljati o domovini i životu izvan nje…, dok je posebno mjesto rezervirano za Boga, najsigurnije pribježište i utočište pjesniku i svakom čovjeku.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Franjevac, književnik, psiholog i kantautor Šimun Šito Ćorić rođen je 1. siječnja 1949. na Paoči blizu Međugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku, Sarajevu, Luzernu, Washington D.C.-ju, New Yorku, Detroitu i Zagrebu. Misionar je u Švicarskoj, profesor psihologije na nekoliko sveučilišta i glasnogovornik Hrvatskog svjetskog kongresa. Djela su mu prevođena na sve svjetske jezike, a član je nekoliko međunarodnih strukovnih udruženja. Autor brojnih knjiga literarnog i znanstvenog sadržaja zastupljen je u antologijama po cijelom svijetu, dok njegov pjesnički angažman odavno prate najviše ocjene književnih kritičara i akademika. „Bespričuvno možemo reći da je Šito Ćorić jedan od najizrazitijih i najdarovitijih književnih interpretatora našega iseljeništva: upitanost o tuđini za njega je upitanost u domovini, i obratno, jer na žalost sama dijasporična iseljenička zbilja, nalaže, upravo nameće takav pristup“, riječi su Dubravka Horvatića, dok Ante Stamać ističe kako je Ćorić jedan od suvremenih hrvatskih pjesnika koji na sebe pozornost obraćaju prvenstveno otvorenošću za suvremeno jezično stanje. „Nevezan uz ikoju od iskušanih mogućnosti koliko izrazne, toliko i sadržajne strane, on hrabro kroči stazama što ih je izgazio malen broj ponajboljih naših suvremenih pjesnika“, naglasio je Stamać. Prema riječima Katice Ivanišević, poeziju svestranog franjevca odlikuje trijezno zaključivanje, osmišljena poetska poruka i dotjerana i skladna dikcija. „Ćorić se odriče glatkih rima i rimuje riječi ovlašno, grubo, ali raznomisleno. Stih se realizira u slobodnim oblicima, iako ga povremeno zatvara u strože oblike. Unatoč prozaizaciji kojom se na mahove služi, Ćorićeva poezija ostaje čeznutljiva, izrečena u raspjevanom dahu lirskog doživljaja“, zapisala je Ivanišević. Iz takve nomadske poezije javio se, o Ćorićevu pjesništvu piše Tonko Maroević, i stanoviti nomadizam njegova pisanja: ne samo žanrovska raznolikost (stručni tekstovi, drame, poezija), nego i polimorfnost samoga pjesničkog izričaja. „Naime, Ćorić piše i izrazito zatvorene oblike, uglavnom namijenjene glazbenoj obradi i pjevanju, ali i sasvim slobodne stihove, čak izrazito sažete i svedene na pojedinu bitnu riječ“, smatra Maroević.  

LAŽU, ISUSE
Lažu, Isuse
da volja je Tvoja
Bangladeš, Palestina
razbijena ova zemlja.
Gladna djeca, rak i guba,
smrt Frane, susjeda, u Njemačkoj
troje nejake djece bez oca i
udovica, sama, bez groša.
Nek pričaju gluhoj baki
da ti je simpatičan naš uski vlažni stan
Ručci bez kalorija
visoke cijene i male plaće
imenovanja i što smo
pri njima bez sreće.
Lažu,
Moj Gospodine,
da ti se svidjelo
kad se uduši Valent u Neretvi
kad učiteljica Margareta
izgubi radno mjesto
kad krupa nam
ljetos vinograde obi
a jesenas duhan
slabo na vagi ode.
Ma to su oni samo izvikali
a ja znam da se i tebi
sve to
na vrh glave pope.
Pripazi na nas, Isuse!

 

MOJA MATER PONEKAD
Moja mater,
plače
ko kiša:
izrodila,
odgojila, spram
pet strana
ruke ispružila.
A
nas nema,
pa nema!

 

NIJE SVE ŠTO OČI VIDE
Jedan će čokot sur,
Sirota bez pramaljeća,
Čamit na pedlju zemlje
Usahlih ruku i
Otpalih vjeđa.
A tko će mu
biti ravan
Kad odjaši travanj?!