Grgo Mikulić

Ponijet ćemo samo ono što je u nama


U stihovima lišenim kićenosti i patetike Mikulić se bavi važnim pitanjima čovjekova života, prenosi dojmove svojih unutarnjih proživljavanja i zapažanja svijeta oko sebe, nenametljivo opominjući kako je ispravno hoditi ispod zvijezda…

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Grgo Mikulić je rođen 4. travnja 1960. u Podkraju, župa Kočerin, općina Široki Brijeg. Osnovnu školu završio je u Kočerinu, a klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu. Na spomendan Sv. Petra i Pavla 1983. diplomirao je turizam na Ekonomskom fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku. Radio je i živio u Splitu i Dubrovniku, a 1994. se vraća ponovno u Hercegovinu gdje i sada obitava. Područje njegova djelovanja su turizam, pisanje, izdavaštvo i likovna umjetnost.

Objavio je zbirku priča i legendi Priče i legende iz Hercegovine, zbirku pjesama Plamičci i iskrice te roman Učitelj Pravde, a priredio je dva zbornika radova – Viganj i njegovo doba i O Janku Bubalu. Svestrani pisac i djelatnik u turizmu potpisuje i Priručnik za polaganje stručnog ispita za turističke vodiče za Županiju Zapadnohercegovačku, Plan grada Širokog Brijega i Plan grada Ljubuškog, turističke kataloge za nekoliko hercegovačkih gradova (Grude, Ljubuški, Posušje i Široki Brijeg) te turističke vodiče Regija Hercegovina (na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku) i Oaza u kamenu – Županija Zapadnohercegovačka.

Bio je glavnim urednikom časopisa za turizam i kulturu življenja Turizam BiH. Kao vanjski suradnik urednikom je nakladništva u nakladničkom poduzeću Gral iz Širokog Brijega. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i F.I.J.E.T.-a (Međunarodna udruga turističkih novinara i pisaca u turizmu – Hrvatska).

U slobodnom vremenu bavi se i kiparstvom u kamenu, drvetu i glini, a svoje je radove prikazao na samostalnoj izložbi Portreti u prosincu 2011. u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Mostaru.

Kad je riječ o poeziji, Mikulićev izraz odlikuju jednostavnost, promišljenost i zrelost domišljena i opjevana. U stihovima se bavi važnim pitanjima čovjekova života, prenosi impresije svojih unutarnjih proživljavanja i zapažanja svijeta oko sebe, nenametljivo opominjući kako je ispravno hoditi ispod zvijezda…

 

DOLAZAK I ODLAZAK

Goli se 
rađamo.
Goli 
ćemo i umrijeti.
Praznih ruku
dođosmo,
Praznih ruku
ćemo i otići.
Ponijet ćemo 
samo ono
što je 
u nama

 

LETI

Smrt nije 
iznad
nego ispod 
nas.
Zato 
PAZI!

Ne puzi

Leti…


 
KAD UMIRE FRATAR

Kad umire fratar
i sunce je
za jednu dužinu bliže
svome zalasku
I Novom izlasku

Kad umire fratar
jedna zvijezda
na svodu nebeskom
nestaje,
Ali
nu 
praznina ne nastaje.

Na njezinom mjestu
Novo 
Sazviježđe
postaje,
kad umire fratar

I vidim 
mnoštvo,
tisuće tisuća,
ko svjedočanstvo 
nepobitni
stoje,
stameni
i kameni,
iako nisu tu
kad umre fratar

 

DVIJE OBALE

Kako je teško hoditi stazama svetim
dok srce za životom ljudskim čezne
Mučno je buditi se uvijek na obali drugoj
i gledati prijeko, daljine bliske i drage

Kako je teško voljeti obale dvije,
a živjeti na sredini krhkoj
Teško je razdijeljen biti, razdijeljen živjeti
Mučno je mučno iz iste čaše
med i žuč ispijati

 

SAMOĆA

Ja u sebi
nosim 
samoću
još od rođenja,
svaki dan
jutrom
dok se budim,
tijekom dana
dok sunce
svoje korake
broji
od istoka 
ka zapadu i
k večeri,
dok
san mi
tiho 
sklapa oči
Mjesecima
i godinama
tako
I moja smrt
bit će
ko samoća 
tiha,
ko rođenje 
tužna,
ko uskrsnuće 
radosna