Pjesme posvećene majci

Nema sudbe svoje, sa mnom d'jeli moju nesreću i sreću


Uz antologijske pjesme klasika Dragutina Tadijanovića i Izidora Poljaka pročitajte i poeziju naših suvremenika, poznatih književnika Vesne Hlavaček i Ante Zirduma.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Svaki čovjek majku doživljava na svoj, osobit način, a ljudi vični peru svojim roditeljicama rado posvećuju pjesme. Kad bi bilo moguće pročitati sve stihove poznatih i nepoznatih autora ikad napisane majci, zaključili bismo kako su mnoge vrline, dobrote i ljepote opet ostale nedorečene i kako je majčinski lik neiscrpna tema i inspiracija. Za vas smo izabrali neke od najljepših stihova u znaku dubokih osjećaja i neizmjernog poštovanja prema ljubavi i nesebičnosti majke i njezina, po mnogima, najtežeg zadatka – ljubavi i brige za dijete, koji  uključuje 24-satni angažman sedam dana u tjednu 12 mjeseci u godini… Uz antologijske

pjesme klasika Dragutina Tadijanovića i Izidora Poljaka pročitajte i poeziju naših suvremenika, poznatih književnika Vesne Hlavaček i Ante Zirduma.

Dragutin Tadijanović
DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

 

Vesna Hlavaček
MATI
Dok vjetar tužno mrsi kose ti raspletene,
zaranjam u tvoje lice što sada dio je mene,
i cjelivam te nježno u oko, zeleno, meko.
Što ovaj vitki čempres u čijoj stojim sjeni
šuštanjem, šumorom, šaptom može kazati meni,
sem da te izgubih na javi, i u snu zauvijek stekoh…
Vidiš li kako moja sad tvoju sjenku prati,
dok u istu se stope, o, sad smo jedno, mati,
ti dišeš mojim dahom, ja mrknem tvojim mrakom,
i čitam nebeske znake, razmičem munje, oblake,
upijam u se moćne, daleke kozmičke zrake…
O, ja sad dvostruko živim u trenutku svakom…

 

Anto Zirdum
JEDAVCI MOJE MAJKE
Moja mama je bila nepismena
ali je znala tablicu množenja napamet
nikada nije pročitala ni jednu moju priču
ali je znala lijepo pripovijedati
ona jela nije spravljala po kuharu
kolače je pravila od čega je stigla
a kada bi je pitali za naziv
rekla bi samo: jedavci
Neki bi rekli da je bila neuka,
neki priprosta i zaostala jer ne zna
da se recepti za život mogu
pronaći na internetu
(ona zapravo ne zna ni da to postoji)
ali ona je samo rijedak izdanak
vrste koja se morala i mogla
osloniti samo na svoju memoriju
na svoju ukorijenjenu vjeru i snove
ona je život prometnula sa sedam sukanja
a ni jednoga dana u životu
nije bila na godišnjem odmoru
(za svakog od sedam sinova žrtvovala je
po sedam godišnjih odmora)
a posljednjih sedam godina
(od kako je otac prikovan za postelju)
ona se nije pošteno naspavala
ona je umrla u osvit dušnoga dana
sanjajući rajske ljiljane i gladiole
(koje je neobično voljela)
ona je usnula da se naspava

 

Izidor Poljak
MATI
Preko devet gora, dolina i brda,
Usred sela b'jedna,
Koliba je stara, a u izbi ima
Stan sirota jedna.
Nije dugo išla stazom žića, ipak
B'jele nosi prame...
Sveti, mili Bože, što joj mladost ote?
Vječna miso na me.
Svi se snovi njeni, sve se želje njene
Oko mene kreću.
Nema sudbe svoje, sa mnom d'jeli moju
Nesreću i sreću.
Ja sam duša njena. Pa sve da me progna,
Znam, da ona ne bi;
Da me sv'jet ko izmet baci, ona plačuć
Svila bi me k sebi.
I da nebo na me rasrđeno pusti
Grom i munju b'jesnu,
Ustala bi ona i pod munju, slabu
Podmetnula desnu.
Ah, ja n'jesam sam i lako život snosim,
Dokle sa mnom pati
Preko devet gora sirotica jedna:
Draga moja mati.