Mario Knežević

Moje gnijezdo načinio je Bog


Čapljinski pjesnik svojim pjesmama o Bogu daje vrijedan prinos bogatstvu hrvatske poezije kršćanskoga nadahnuća, smatra Đuro Vidmarović. Kako bismo potkrijepili njegove riječi, donosimo nekoliko pjesama, zapravo stihom uokvirenih autorovih iskustava vjere.

Foto: L.P.G.

Foto: L.P.G.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Mario Knežević – M. Kei rodio se 5. listopada 1976. u Čapljini, a trenutačno živi u Čeljevu. Osnovnu školu završio je u Višićima, a u Čapljini srednju ugostiteljsku školu, smjer konobar. Sudjelovao je na više književnih manifestacija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a pjesme je proteklih godina objavljivao na internetu, u listovima i zbornicima: Vrutak, Osvit, Hrvatsko slovo, Motrišta, Dobro jutro more, Stolačko kulturno proljeće te zajedničkoj međunarodnoj zbirci poezije More na dlanu. Dosad je objavio dvije zbirke pjesama – Osjećaji i razmišljanja (naklada autora, 2001.) i U iščekivanju sunca (Ogranak Matice hrvatske Čapljina, 2010.). Ovaj pomalo samozatajni pjesnik javio se prije nekoliko godina i oduševio svojim refleksijama o životu, Bogu, domovini i svemu onome što Hercegovce čini ponosnim na svoje. Njegov talent zapazio je prošle godine na stolačkoj manifestaciji Vidoška noć i poznati književnik Đuro Vidmarović pa, između ostalog, zapisao kako čapljinski pjesnik stvara stihove ponekad začudne čistoće, jednostavnosti, pa i uzvišenosti. „Knežević nosi u sebi snažnu poetsku iskru. Kada ta iskra kresne po rodnom kamenu, nastane glazba iskonske ljepote, kao u pjesmi Hodovo: Kamen i krš./ Šuma i drača./ Pustoš i mir./ Sve i ništa. // Na isti neponovljiv način Mario Knežević opisuje vlastiti život. Bez suvišnih riječi, bez ukrasa, bez visokih tonova...“, smatra Vidmarović dodajući kako čapljinski pjesnik svojim pjesmama o Bogu daje vrijedan prinos bogatstvu hrvatske poezije kršćanskoga nadahnuća zaključujući da je Moj Bog antologijska pjesma. Kako bismo potkrijepili riječi kritičara, donosimo taj stihotvor, ali i još nekoliko pjesama, zapravo stihom uokvirenih autorovih iskustava vjere.     

 

GOLUB I JA
Jučer je jedan golub
Sletio izravno na moj prozor.
Gledao me onako znatiželjno, umiljato, nježno.
Otrčah do stola i nakupih mu šaku mrvica.
I dok je on kljucao mrvice, upitah ga:
„Golube, gdje je tvoje gnijezdo?“.

„Moje gnijezdo načinio je Bog
Ali se u njega neću tako skoro vratiti.
Dade mi krila da letim prostranstvima
I svijetu gugućem o ljubavi...
A sada zbogom, ja moram dalje.
Čekaju me nova mjesta, novi ljudi.“

„Golube, čekaj, kamo ćeš?
Pa nisi pojeo svoje mrvice!“
„Mladiću moj!“, reče on
„Ja ustvari nisam ni bio gladan.
Samo sam htio vidjeti
Hoćeš li mi dati svoje mrvice?“.

To rekavši odletje u nepoznato.
I dok je on nestajao u horizontu
Gledajući u njega u sebi pomislih:
„Bože moj, kakav sam ja to čovjek?!
Ja ovomu golubu dadoh tek mrvice sa stola
A on meni svu svoju ljubav.“

(prof. dr. don Ivanu Golubu)


 

MOJ BOG
Moj Bog – 
Moj otac
Moja majka
Moj mentor
Moj oslonac
Moj putokaz
Moje jučer, danas i sutra
Moj početak i svršetak
Moj spas.


 

JA SE BOGA BOJIM
Bog je milostiv i dobar.
Zašto da se Boga ne bojim?
Bog sve vidi i sve zna.
Zašto da se Boga ne bojim?
Bogu ništa nije nemoguće.
Zašto da se Boga ne bojim?

Bog je sa mnom u dobru o zlu.
Zašto da se Boga ne bojim?
Bog me čuva i brani.
Zašto da se Boga ne bojim?
Bog hrani i krijepi dušu moju.
Zašto da se Boga ne bojim?

Bog je utjeha i nada.
Zašto da se Boga ne bojim?
Bog je jedina istina.
Zašto da se Boga ne bojim?
S Bogom neću umrijeti nikada
Zašto, zašto da se Boga ne bojim?

 

SUDBINA
Bježim iz ovog svijeta.
Sklanjam se u utrobu svojih stihova.
Jesam li kukavica
Ili gradim svoj obrambeni štit?

Bože!
Iz ove kože sve i da hoću 
Ne mogu.
Tako valjda biti mora.

Kakvu li si mi to sudbinu namijenio?
Ah, neka me mimoiđe ova čaša žući
Ali samo kako hoćeš ti, Jahve!
Amen!